Butterfly Effect

"history is a nightmare from which I am trying to awake" („Ulysses“. James Joyce)

Pet tona ića i pića za rođendan

 U namjeri da dan uoči predaje kolumne funkcioniram kao leptir, leteći od cvijeta do cvijeta na pejzažima globalne nam otadžbine, nakon dubioznih analiziranja „vrućeg“ ljeta, dvoumim se s koje strane da zarežem u, naizgled, bezobličnu oteklinu u vremenu.. Tačka u kojoj sam zastala, zapravo, jeste moja vječita potreba da logičkoj slagalici dam matematički smisao uzročno-posljedične povezanosti događaja koje karakterizira efektat domina u relativno kratkom period od samo mjesec dana. Primjenjujući teoriju haosa in vitro i ukalkulisani efektat leptirovih krila od juče na sutra koje je počelo prije 10 hiljada godina, svekolika zbivanja počeše dobijati potpun smisao ispod mog pera. Pa tako i informacija, primjerice, da je slavljenik Natanijel Rotšild, predsednik investicionog fonda vrijednog 22 milijarde dolara, za svoju rođendansku žurku u ekstravagantnoj marini za megajahte “Porto Montenegro” navodno potrošio milion eura, na najvećem party-u viđenom ove godine na Mediteranu koji je doveo u Tivat svjetski jet-set.. Više od 300 gostiju došlo je na “Disko veče” pored ogromnog bazena, gdje su tekli potoci najfinijeg šampanjca, raznih koktela, jela se domaća pršuta, smokve i riba iz Jadrana, a navodno je u tri dana ludih zabava potrošeno gotovo pet tona hrane i pića.Iako je lista gostiju trebala ostati u tajnosti, odali su ih pozlaćeni avioni i luksuzne jahte, a jedan od uglednih gostiju bio je, vele, i nova rado viđena figura među odabranim, kralj Kgosi Leuro Molotego, suveren kraljevine Bafokeng, polu-autonomne južnoafričke plemenske oblasti bogate platinom – još jedan od Rotštildovih kontakata, čvrsto zapečačenih njegovim interesovanjem za rudna blaga. Svoje mesto među VIP zvanicama našli su i bogati Rusi, te Egipatski businessmani, čileanski kralj bakra Androniko Lukšić, porijeklom sa Hvara, princ Farhad Farman Farmaijan iz kajanske dinastije koja je 130 godina vladala Iranom, Jan Haman, direktor „Morgan Kazanove” i jedan od vodećih arhitekata u Evropi, i da ne nabrajam suvlasnike najatraktivnijih destinacija Jadrana, negdašnjeg državnog erara vještačke maćehinske tvorevine, SFRJ, gdje su bila locirana sramotna sindikalna odmarališta ze radničku klasu (ko je još vidio da radnici odmaraju, osim kampovima?).

Vrijeme naplate

     Istini za volju, sudeći po novom valu protesta i tajnama koje su, kao rezultat probijanja komunikacijskih barijera izašle u javnost, ili su, pak, tendenciozno plasirane, skidajući veo misterije sa inkriminirajućeg djelovanja velikog broja državnih i međunarodnih funkcionera diljem svijeta, poput mrčenjaka Khana, konstatacija da se politikom i ekonomijom danas bave uhljupi, sjecikese, teroristi, pedofili, nije daleko od moje gotovosti da povjerujem kako je nekom leptiru tamo u Arizoni pošlo za krilima izazvati nove kataklizme u Aziji i Africi, te ubrzati prijeteći finansijski kolaps velesila i stvoriti promaju u glavi onih koji su 360 hiljada eura platili sociopati da potepa laburističke gamadi podmladak u Norveškom kampu, uvjeren da je sami stub Bildenberga, odbijajući, vjerovatno, da živi od osam eura dnevno, koliko imaju svi oni u BiH što sebe smatraju zaslužnim za djelić blještećih skupocjenih biljura u kraljevskoj kruni vladara svijeta. Ko im je kriv kad su mazlumi, pa su kinjili Mališu iz prve klupe u osnovnoj što je postao direktor njihove firme, dekan ili čak rektor univerze gdje su zaposleni, ili su im djeca na studiju, a ovaj cviko nije ništa zaboravio i, ne, neće se niko izvući- jer je došla na naplatu ulitmativna prijetnja da će oni vidjeti svog boga kad poraste pupoljak i postane golem trn: hebaće ima nanu za svako bolno iskustvo, pa makar i ne bili uzrok, ili posljedica. Trebalo je da kinje onog tunjavog babuna iz posljednjeg reda sa odjećom iz China shopa, ali njegova mati je pekla najbolje kolače u naselju od stotinjak duša.

            Sve rečeno ima svoj briljirajući kontrapunkt u reafirmiranim i restituiranim privilegijama svjetskih plavokrvih, ne nužno modrookih, ograđenih harizmom svojih predaka čija su veličanstvena djela (?) ovjenčana plemenitaškim titulama. Od Wikiliksa do danas se mnogo toga naslućenog i neslućenog slučilo u nešto krupnije od potrage za Svetim Gralom, nimalo infantilnih sanjara i kreativnih avanturista, čiji se zaglušujući bat koraka sve glasnije i jasnije iza brda valja. Krdo gigantskih Ninja kornjača, definitivno nije, a niti već viđenih klonova od tenkova i flota letilica, što za ljubav čovječnosti tamane levitirajuće kamile u pustinji, jer su se preobrazile u svoju suprotnost, pa prijete da nasele svijet i ukinu ljudsku vrstu, ili je, u najmanju ruku uzjašu i natovare, zamjenjujući uloge. Valja, međutim, posebno artikulirati da taj neobični species već otužno dosadno iz Somalije šalje slike umirućih dječijih kostura, čija beskrvna tijela članovi roditelji nepripremljene u pustinjski pijesak kopaju, ne osobito decentno remeteći estetiku i etiku prebogatih dobrotvora bez granica. I to u trenutku vbelikog gubitka civiliziranog svijeta, silno rastuženog smrću Otta von Habsburga čija ceremonija sahrane je bila kraljeva dostojna parada privilegiranih i odabranih, a sve usto zabrinutih za stanje prirodnih resurse, uključujući i ljudske, u globalnim razmjerama. Da bi zubu vremena oteli barem dio potamnjelog sjaja njihovih kraljevskih visočanstava,  promptno reafirmiraju i konzerviraju muzejske eksponate i kapacitete diljem svijeta, štiteći istorijsko nasljeđe bedemom novoosnovanog Château des fleurs international sa zadatkom da educira i promovira royalty family`s members, e da se ne bi utopili u sivilo des gens ordinaires (običnih ljudi), ako već na Planeti treba da ostane samo 500 hiljada živućih potomaka Homo Sapiensa, ili Adama/Adema i Eve/Have, svejedno. Njihova misija će biti potrebnija nego ikada ranije, jer se svijet(ina), napokon, mora dosjeti da nikako ne funkcionira obzeglavljen(a), sa milijardama bosih nogu, nepotrebnih testisa i gladnih usta, koje je nelijepo i vidjeti, posebice kad ničemu ne služe!. A sve nesreće su djelić opomene da uvijek ima gore i da je Einsteinova formula uspjeha, nimalo relativna za opstanaki: „Ako A predstavlja uspjeh, onda je A = x + y + z. Rad je x, y je igra, a z je držanje usta zatvorenim.“ Ostaje mi, duhovnom evnuhu, nejasno samo značenje „y“, ali to za neko drugo vrijeme maštovatih igara bez granica i garancija.

La Comédie humaine

I sve me u meni i oko mene neodoljivo asocira na Eugène de Rastignaca, junaka novele Le Père Goriot iz sjajnog Balzakovog ciklusa La Comédie humaine  u njegovom prvom naletu na high society, duboko uvjerenog da se uspjeh i status grade radom i osobnim zaslugama. Nas oboje imali smo, svako svoju, godpođu de Bozean, ne možemo krivo svjedočiti, koja je pokušavala razbiti iluziju :"Ukoliko hladnije budete računali, utoliko ćete bolje uspjeti. Ako hoćete da vas se svijet boji, udrite bez milosti. I ljude i žene smatrajte za poštanske konje koje ćete na svakoj stanici ostavljati da crknu, pa ćete ostvariti sve svoje želje". To isto, samo grubljim riječima, govori Rastignacu Vautrin, odbjegli robijaš: "Znate li čime ljudi sebi krče put? Bljeskom genija ili umješnom pokvarenošću. U ljudske mase treba uletjeti kao topovsko đule ili se uvući kao kuga. Poštenjem se ništa ne postiže"i nastavlja: „Oni koji(u Parizu) ukradu sitnicu smatraju se huljama; oni koji kradu milione označeni su kao ljudi puni vrlina". Vautrin je prozreo Rastignacove želje i predlaže mu ubojstvo kako bi došao do novaca koji bi mu omogućili život u visokom društvu. "Takav vam je život", tješi ga Vautrin. "Nije to nimalo ljepše od kuhinje; zaudara kao ona, i ko hoće dobro da jede i pije, mora da uprlja ruke: naučite poslije samo da ih lijepo operete: u tome je sav moral našeg doba".

            Ovaj omatorjeli ženski Rastignac se, međutim, još nije pomirio sa uspjehom pod svaku cijenu, a kako stvari stoje, prije svega sa životnom dobi, vjerovatno neće nikada imati priliku da dođe u iskušenje. Istina, dovoljno je da kao junak našeg doba, na kraju balade, upoznavši tragediju nesebičnosti koju prati posvemašnja bezosjećajnost i nedostatak elementarnog morala prijatelja, surdanika, srodnika "sahrani svoju posljednju suzu" i uzvikne oljuštenim pravima: "A sada je na nas dvoje red!“, shvativši da su pohlepa, zavist i predatorsko skupljanje bogatstva nesitih nalik na morsku vodu; što ih više pijemo, to smo žedniji

            Ima mnogo puteva da se čovjek obogati, i većinom su ružni! Zbog tih i takvih prospekata, ekstremne nesigurnosti onih izvan VIP Tickets Tivatimarine, domaćina povratka porirodi klijentele u kupaćim od nekoliko hiljada dolara, e da bi se zaštitio najvrijedniji lični kvalitet u nezagađenim morima kojeg, uzgred, imamo tek nekih dvadesetak strmih kilometara (u BiH), od izbora naovamo perje leti na sve strane, a kokoti izbljedjelih i obješenih krijesta više uopće ne haju da su postali smijurija od parade istrošenih baštenskih kick boksera za međusobni beskrvni obračun slobodnim stilom. Jedino važno biće da da mogu u širokom luku obići nosače murala na kojima su ispisana imena, a ne funkcije, pa ih se čim prije treba dokopati pod svaku cijenu, i što duže zadržati, neka puste bradu dok se ne zadjedi stečevina za koju ne znaju oni što dolaze, već samo njihovi očevi, poodavno u strogom poretku za linerani matematički niz nepoznanica u asimetričnom izvanzemaljskom prostornom rasporedu. A šta je sa onim efektom lepršanja leptirovih krila koji, ako se javi za samo milimetar dalje ili bliže, remeti čitav proračun „obdarenih“ kalkulanata koji ga, očito, zanemaruju? Da li Terry Pratchett daje odgovor?

            „Bog se ne kocka sa Svemirom; on igra jednu neopisivu igru svoje sopstvene invencije, što bi mogla biti komparirana, iz perspektive bilo kojeg drugog igrača, sa uključenošću u opskurnu i složenu verziju pokera u mračnoj, memljivoj sobi , s praznim kartama za beskonačno učešće u dijeljenju, i sa djeliocem koji neće reći pravila, i koji se cijelo vrijeme osmjehuje.“ ( Terry Pratchett, "Good Omens")

...me under construction...

Obećavam svečano

Revnim biografima da ću se popraviti

Dušebrižničkoj bratiji da ću se klanjati
Tron kraljice licemjera životom štiti
Svim podancima žutu traku pokloniti
Najljepše nekrologe ponosu i vrlini pisati.

U najdublju brazdu duše i duha
Ljepotu i dobrotu ću utamničiti
U kovčegu od časnih namjera,
Izmjerenih za dužinu Prokrusta
Okovati negvama taštine i ludosti
Zaštiti ih ukusom i bojom zluradosti...

I, povrh svega cvijeće ću zla zasaditi
Revnosno i predano himbom zalijevati
Tek da dragocjena biljčica ne uvene
Taj ukras za kosu i zapućak
Na glamuroznim sahranama ljudskosti
I epskim svadbama Crnorepog Prijateljstva
Sa plemkinjom Nevjerstvom od Zloćudi!

Obećavam svečano
Zaboraviću voljeti,
I tuđe samoljublje krilatiti
Pa, tu smiješnu rabotu, jos uza sve,
Servilno slaviti!
O, naučiću vještinu okuženja hajkom,
Glasinama evoluirajući
Od hrabre mete vječitog barjaktara
Do ćudoređa besmrtnog silnika.
Plaćenički predano
Drskost krijeposti olajavat,
Da puk blijedi ne posumnja,
(kakvo zlo!)
U hinjenu iskrenost
Il` mizantropiji gorljivu odanost!

Obećavam svečano
Poništiću gizdave lente, odličja i pohvalu
Ukinuti sebe tananu, plačljivu i dosadnu...
Družiti se sa odabranim društvom lupeža
Usudu tragikomičom brnjicu Jagovu vezati
I magičnom privlačnošću osvetoljubivosti
Aranžirati pikanterije, puštajuć muhe da kinje
Neke tamo raznježene romantike i krhke zlotvorke.

Obećavam!

Jer, najbolje stvari dese se, kad od njih digneš ruke!

zlz
11.1.2014

BEZ IZOSTAVLJENE CRTICE I ZAREZA

• Henri Becque
  • "Opći potop nije uspio, ostao je čovjek!"

            Po ko zna koji put vraćam se istoj temi, i već sam sama sebi naporna, kao da život nije krenuo ni pedlja sa mrtve tačke, gotovo pola vijeka unazad! Još uvijek sam zarobljena u vremenu i prostoru opakih momaka i nemušto veselih  Rock-and-Roll cura, pa mi se pred očima vrti Univerzum, krećući se u stilu „Eppur si muove“, gdje ne nađoh vlastitog lika odraz. „Putuj Planeto, ne čekaj na nas“, rekao bi u svojoj kultnoj pjesmi Đole Balašević. Očito je da ne može svaki Đordano Bruno klon ili pratilac, svejedno, shvatiti kako lekcije iz istorije nisu za čitanje i kontroliranje „memorije“, već za nauk i lukavstvo lisice u maloj  močvari, nakrcanoj  alama i utvarama, preodjevenih u kokoške. Kao da je većina nas iskreno uvjerena da je i noga u dupe korak naprijed, pa ponavljamo istoriju! A, u svima nama lebdi pitanje svih pitanja: koliko želimo znati uzroke svog nimalo obećavajućeg položaja na astrološkoj karti budućnosti natalnih pretplatnika na gubitništvo? Bez obzira na stav i reakciju, beznadno denominiranih pod djejstvom opijata jadoumlja, ali i bez otklona i jasne distance od "zvanične" politike i njenih izabranika, ne bih željela otići na onaj svijet sa idealno lažiranim rezultatom u utakmici između argumenata i patološkog prisvajanja prava na istinu.

Dozvolite da imam, istine zarad, neodoljivu potrebu ponovo obnarodovati  priču o nekim već zaboravljenim, ratnom dramom potisnutim malim velikim stvarima, nenašminkanim i bez dodatnih uresa, ili rita, što ne mirišu na naftalin, već svježu građu za novu hronologiju! Ne zaboravimo: publikum, a osobito glavni protagonisti u ovoj farsi, sa pečatom moralno-političke preispoljne prepodobnosti, isti su oni koje je rat zatekao sa lentom neupitne lojalnosti i odanosti novoj sistematizaciji, ogradivši se od stare tek nakon prvog demokratskog pucnju populizma, pa se nameće logično pitanje, nimalo retoričko: koja je njihova uloga u cijelom zamešateljstvu na Balkanu? Nikada nisam, a i neću uspjeti proniknuti u taj dio svijesti, premda se silno trudim da pronađem neku zakonomjernost u igri „potpali, pa bježi i pusti naivne da izgore za naš probitak“. Ne želim se više skrivati šćućurena u nirvanu, ofijunjena zamišljenom ljepotom i muzikom semantičkog ugođaja, koja uspavljuje damar  iz života prognanih. A, nisam, niti hoću biti bilo čija projekcija, umjesto svog vlastitog  Ja, iza koga se predugo skriva tajna, pomno čuvana kao vlastita sramota, da, primjerice, kao diplomirani turkolog i diplomirani arabista, nakon ekskurzije s ocem i majkom 71. g, nikada više Istanbul nisam vidjela, niti jednu arapsku zemlju posjetila. Nije mi svejedno, iako znam da drugi ne mare. A, i zašto bi?

Uprkos toj našoj prividnoj  indiferentnosti, svakom razumnom se nameće pitanje: zašto se, i zarad čega, upravo tako desilo na vječito turbulentnoj sredokraći svjetova? Istovremeno se čudnim čudom čude kada kažem da me avioni zaobilaze, pa nikako da se ukrcam na jedan let u nepoznato. Slično je i sa brodovljem, za koje je čak i svjetska sirotinja imala novce u potrazi za novim kontinentom, ako ništa, a ono u jednom pravcu, zbog čega danas cijelu planetu smatra svojim zavičajem; „Ubi bene, ibi patria.“. Baš zbog propusta da isto učinim, i ja bih, ruku na srce, voljela znati zašto je redatelj u scenariju iznenada izmijenio dramatuški zaplet starim sinopsisom, pa se i ovaj put bosanskohercegovačka istorija prelama preko potomaka uvijek istih dežurnih krivaca za oslobođenje i denacifikaciju, bez izostavljene crtice i zareza?! Razlog mora postojati, a on nije u meni, definitivno! Za to treba imati razvijene vještine plagiranja i kloniranja, dakle, mnogo više od mojih skromnih intelektualnih potencijala nekog tamo odličnog đaka i studenta, brižne matere! Tačno tako: moja malenkost pristaje da bude tek mastilo na peru  Gabrijelovom/Džebrailovom, i podsjeti čitateljstvo na prvo anđeosko načelo: „Živi kako hoćeš , ali znaj da ćeš umrijeti.“ Možemo li si dopustiti luksuz luđačke oholosti rastrošnog Luja XV, i reći nimalo pametnu:“Poslije mene potop“, da bi samo 16 godina nakon smrti njegovom unuku bila odrubljena glava?! Teško! Treba biti LujXV i zaboravit da život ima nepisanam, surova pravila.

Tekst objavljen u BH Danima, 2000.-te godine. 

Demoni i jedanaesta brazda

„Sjedim na leđima čoveka, gušim ga i tjeram da me nosi, a ipak se postaram da je i meni i drugima jasno da mi je veoma žao, i trudim se da mu što više olakšam, ali nipošto da mu siđem sa leđa.“ Tolstoj

          Ko krije istinu, osuđen je ponavljati zablude, ili "zadužiti" potomstvo bezvremenim grijehom nečinjenja koji ne izmiče istorijskom sjećanju u kolektivnoj svijesti, ma koliko ingenizni znalci frizirali povijest svijeta! Ima jedna sjajna poučna priča koju sam nedavno čula od prijatelja iz BG. U skraćenoj verziji glasi: Za neki vjerski blagdan, označen crvenim na kalendaru kao neradni dan, pozva gazda slugu i naredi da preže konje i ide uzorati jedan dolac. Usprotivi se sluga, ali uzalud bijaše njegova riječ protivu gazdine, pa ode u staju pripemati mal i plug, sve mrmoreći ljutito. Kad je bio na kapiji avlije, doviknu gazda:" Upamti na koju je brazdu sletjela prva vrana!". Sluga pokorno klimnu glavom: „Zapamtiću, gospodaru!“ odgovori sa gotovo neprimjetnim prizvukom prijetnje u glasu.  Kad se umoran i potišten, gladan i iscrpljen sluga vratio predvečer, priupita ga gazda o onoj brazdi i vrani, a sluga će suho: " Sletje na jedanaestu!" Ozari se bogatun i veli: "Uf, pade mi kamen sa srca. Grijehe moje ispaštaće tek jedanaesto koljeno!" Utješno!

          Postoji neko zlo među ljudima koje ih spriječava da se udružuju, da budu solidarni jedni s drugima, čak i u najvećim nevoljama, i nagoni ih da između sebe otvaraju duboke ponore. Jedino ljubav može da ih natjera da taj jaz premoste, a ljubav je razbor, nerijetko nemoćan, jer je hijerarhijski iza glasa demontirane savjesti i reducirane svijesti utihnulih jaganjaca nekih nevidljivih Hanibala Lektora. To ljudoždersko inokulira u našoj podsvijeti, još od iskona, iskrivljenu percepciju i recepciju, što se u aktualnim političkim i ekonomskim, društvenim i kulturnim relacijama današnjice, već dobrano manifestira kao spontana reakcija na uvelike razvijenu doktrinu šoka, neki inovirani oblik latinske gnome „divide et impera", kako ju je američka novinarka, Naomi Kempel, definirala u svom bestseleru, identičnog naslova. Besprjekorno funkcionira u svijetu koji je izgubio kompas, ne shvatajuću da u nesreći što ih zadesi, ništa nije slučajno, a još rijeđe je tek simplificiran sukob dogmatiziranih lokal-patriotskih, kvazi-plemenskih i kvazi-kulturoloških holograma. Sve se jasnije naziru obrisi strogo kontroliranog haosa što, dakako, zbunjuje neupućene, frustrira i iritira do granice surovih bratoubilačkih obračuna, pouzdanog zvučnog signala da unaprijed kreirani  tajni planovi globalističkih trustova mozgova postaju operativni. Slijedi nimalo benigna propagandna mašinerija, za koje je gebelsovština sitna dječija opačina u kindergartenu, usmjeravajući oštricu sanaderiziranih demokrata i kvazi-religijskih fanatika svih konfesija protiv, najnovijeg otpadnika, Sirije, zemlje-prćije sataniziranog tiranina, čija glava se cijeni na bilijune barela, pardon, dolara, uz već prepoznatljiv scenarij masakra, zbog koga demokracija duguje intervenciju, koristeći i brigade proskribirane Al Kaide. Da zaštiti žitelje još jedne potlačene arapske zemlje. Uzgred, iranske transverzale do Hezbollaha, palestinskih i libanonskih bojovnika, desnom i opasnom smetalu teritorijalnim pretenzijama najvećih stradalnika WW2, čiji kredibilitet je teško dovesti u pitanje, pa bio on i u funkciji  korporacionih interesa najmoćnijih zemalja svijeta, njihovih zaštitnika, od kojih je veći broj i prije Hitlera imao razrađene programe za uvijek aktualno jevrejsko pitanje. Istinska Žrtva je, kako smo i sami iskusili, namudriji izbor štita u nakanama koje nemaju ničeg zajedničkog sa altruizmom i emaptijom, ako ne računamo onaj strogo selekcionirani stratum od nekoliko moćnih obitelji i njihovih jedinica za zabavu i podršku.

“Silnik propada zbog sile, gramzivac zbog novca, pokorni propada služeći, a onaj koji traži nasladu propada zbog slasti.” Hesse

                   U tom i takvom zamešateljstvu, glasno i prilično jasno su se oglasili Putin sa svojim inauguracijskim dekretima, te Medvedev stiliziranom parabolom da se „libijska tragedija” ne smije ponoviti, a sve uz bezglasnu „distancu” azijskih tigrova, od kojih će samo Japanu biti uskoro potrebno 10 miliona novih stručnjaka, bez obzira na HARP i cunami, valjda kao znak da nova dizanja kulisa u karagöz pozorištu sjena nije nimalo komično i  da su svi kriteriji dummy prestave o čovjeku, definitivno pogubljeni, pa je vrijeme reći: “Zbogom oružje!“ Nastavak bi, kako ugledni svjetski analitičari tvrde, korespondirao sa sinopsisom Rata zvijezda, dok čak i moćna imena Reganove konzervativne administracije, primjerice, upozoravaju da USA nije više svjetski lider tehnološkog napretka, niti san svih mladih ljudi svijeta i darovitih stručnjaka, nego vojna sila koja se sasvim otrgla kontroli Deklaracije o nezavisnosti i tom poveljom potvrđene privrženosti ljudskim pravima i slobodama. Osjetna je konsterniranost demokratskih snaga diljem svijeta, jer predugo traje svo ovo krvavo ubjeđivanje, e da ne bi ostavilo opor ukus ekstremno militantnog, neodoljivo asocirajući na analitičku Fromovu socio-psihološku analizu strukture ličnosti protagonista iščašene logike njemačke unutarnje i vanjske politike uoči WW2, njihovu ekstatičku destruktivnost i analno-zgrtačku strast, te gotovo nekrofilijsko obožavanje tehničko-tehnološke supremacije kao sindroma potisnute agresije, u traktatu “Anatomija ljudske destruktivnosti“. Gotovo nestvarnim se doima upozorenje nekih svjetskih medija da postoji, uz svu zastrašujuću tehnologiju, i spisak imena, podugačak, koga treba ukloniti sa planete, tako da je i cijena jednog leta bespilotnog aviona zanemarljiva u poređenju sa opasnošću koja prijeti čak i od sedamnaestogodišnjih maloljetnica!


"Ljudi koji imaju hrabrosti i karaktera, drugim su ljudima uvijek neugodni”, reče Hesse i preživje Istinu!

          Da li je, tada, za čuđenje da umirovljeni zapovjednik NATO-a za SEEU, Wesley Clark, sada direktor  kanadske tvrtke Envidity koja se bavi alternativnim izvorima energije, traži na prostoru ex-Yu napuštene rudnike ugljena koji su neisplativi po konvencionalnim tehnologijama? Kosovski mediji su, naime, ovih dana prenijeli vijest da je tvrtka zainteresirana za proizvodnju 100.000 barela sintetičke nafte na dan, te da je spremna u projekt uložiti 8 milijardi dolara, i već je zatražila dozvolu od kosovskih vlasti, objavio je portal “Jeta ne Kosove”, (Život na Kosovu). Kompanija Wesleyja Clarka koristi nove tehnologije miješanja ugljena i ukapljenog plina radi stvaranja sintetičke nafte, pogodne za proizvodnju struje, plastike i umjetnih gnojiva. Takvo gorivo američke zračne snage koriste za pokretanje vojnih aviona.  Envidity je već osnovao svoj ogranak na Kosovu, ali još uvijek je nije dobio zeleno svjetlo za koncesiju. Oborio me s nogu uzvik konsterniranosti mladića iz BiH: „ A, ja mislio oni nas vole..!“, na što će pozategli građanin Srbije:“ Znali smo mi da je morala postojati neka sirovina osim štrudli i šećerlema”, dok se kočićevski na kraju nije javio nepoznati Mićan iza kace, hrvatski umirovljenik: „U stvari smo mi, ljudi moji, njihove najveće sirovine..."

Da se razumijemo: ovo nije ekskluzivno invencija Clark-ova i njegovih poslodavaca, Kanađana, već davna praksa ovih naših balkanskih, tačnije, mediteranskih prostora, legla licemjerja i urota, gdje su teško primjetne tek beznačajne bihejvioralne nijanse! Citiraću istinski pronicljivog i lukavog čovjeka koji je obilježio jednu epohu opasnog življenja, piscu ovih redova nimalo simpatičnog (dapače!), Al Kaponea, čija je neoprostiva greška bila "nepoštovanje" vladajuće elite: „Kapitalizam je ozakonjeni "reket" vladajuće klase.” Zvuči prilično slobodoumno i oštroumno, na fonu Williama Tella ili Robina Hooda, i znači u Šekspirovom prijevodu:” Novac je krupna stvar koja ljude čini sitnim.”

Nas – one sa znakom, možda je svijet s pravom smatrao čudnim, štaviše i bezumnim i opasnim. Mi smo bili probuđeni ili oni koji se bude, i težili smo da uvijek budemo sve savršenije budni, dok su težnje i traženja sreće drugih išle ka tome da svoja mišljenja, svoje ideale i dužnosti, svoj život i sreću vežu sve tješnije uz krdo. Hesse

          Vratimo se za trenutak na naše prostore i podsjetimo na impresivnu cifru doznaka za žitelje BiH koja, bez sumnje znači standard kakav bi sebi srećnici teško sami priskrbili. S druge strane, pak, taj isti novac maskira ekstremno siromaštvo, o čemu Svjetska banka, kao meritoran izvor, govori u tamnim tonovima, upućujući na zaključak da velika zaduženja nisu utrošena na proces reanimiranja ratom uništenih privrednih kapaciteta, te tehničko-tehnološke transformaciju proizvodnih procesa koji za svjetskim dostignućima kasne pola stoljeća, ili ih uopće nema. Dok ih Wesley Clarkovi ne donesu. Više je nego jasno da "izdržavanjem" građana BiH, dijaspora sasvim nesvjesno kupuje socijalni mir, održavajući standard jednom broju stanovništva. Ostali su na ivici egzistencije, ili se približavaju toj kritičnoj granici. Pa, ipak, teško se bilo lišiti barem privremenog zadovoljstva iza fasade novih kuća i nešto skupljih kola, da gledamo oronule komšije kako tuguju za nekim vremenima kada se lijepo živjelo od vlastitog rada! To smo mi, koje istorija nikada ničemu nije naučila! Uvijek ćemo naći načina da isti ovaj svijet učinimo toplom, obiteljski bliskom, a i dovoljno prostranom baricom, za uspješan razvoj iz punoglavca u kreketuše i krastače. Dokle, nije ni važno, ako je san o sreći ispunjen šuškavo! A da i raj ima kraj, potvrdile su majske, gotovo pučističke kadrovske promjene, kojima su novi koalicioni partneri u BiH naložili tiho povlačenje bogato nafutranih izabranika i miljenika stranaka sa strogo nacionalnim programima. Solomonsko rješenje su bili neki novi klinci, pretpostavljam, sa pedigreom koji bi trebalo da iz pepela, sa zaleđem od babe Fenixa, osove zemlju na noge lagane, i riješe najsloženija pitanja ekonomskog oporavka, rasta i razvoja, koje su im prebogati patroni (stvarni i hipotetički) ostavili u amanet, uz pedesetpostotnu stopu nezaposlenisti i dramatičnu socijalnu sliku nepopisanih duša. A da nije riječ o šupljoj priči, svjedoči i ECAPOV-a baza podataka koja ekstremno siromaštvo definira kao življenje od manje od 2,5 USD dnevno, dok se  siromaštvo definira kao život sa manje od pet USD dnevno, pa krenimo u proračun sa nekih 200 KM do 2000, za „najzaslužnije”. (Nemojte me samo pitati u čemu!) Stopa siromaštva za Bosnu i Hercegovinu je vjerojatno značajno potcijenjena, a i nema, kao i uvijek u ovako delikatnim stvarima, tačnih podataka, navodi se u izvještaju Svjetske banke. „Zemlje JI Evrope imaju veće stope siromaštva i nezaposlenosti nego druge zemlje istočne Evrope i centralne Azije”, bila je, doista, trešnjica na šlagu!

          O, da, ima tu na Balkanu još pikanterija, nije više nikakva tajna, premda se uvijek kola slome na onom ko izgubi podršku „baze". Naime, bezočna Sanaderova pohlepa pohrlila je preko granica, (kako naivno!) dok se sve u ataru popljačkano ne smatra otuđenjem, već pravom pobjednika da bogatstvom ovjeri svoju teško, preko miliona leđa, stečenu veličine. Zanimljiv detalj je i da su kod njegovog prijatelja iznenada iskrsnule 24 nestale slike Vlaha Bukovca, nacionalno blago, procijenjeno na 230 hiljada eura. Starini je savjest omeduzila, pa je prišapnuo USKOK-u, već beznadno godinu dana u potrazi, da je malo pogriješio, jer ih je za drugara sakrio, a i spominje neki posuđeni sitniš od par miliona kuna! E, moj dragi Asange, ništa ti nisi znao, derište nijedno! Zaboravio si, ili nisi dokučio svojim kusim iskustvom, da nema Bog ništa sa ovom strašću avid golfera, izniklih iza krpenjača na zelenoj travi doma svoga, nego mnogo više i žešće sa šutnjom o strahotama i sramoti kozmičkih razmjera, kao znakom odobravanja ljudi u pokušaju, svjesnih da su nesvjesni. Tik uz njih je i ona nemala rijeka mudrih ronilaca u mutnom i lovaca u raži za koje je život prekratak da bi se bavili ljudskim stomacima i njihovim punjenjem, jer su iznad ovih profanih tema, a i što bi se zamarali propračunima da se u svijetu svakih osam dana na naoružanje troši suma novca, potrebna za umiruće gladne u toku jedne godine, kad oni tu ne mogu ništa učiniti. Umjesto zaključka, po ko zna koji put ovih dana mi se vraća citat iz  Coelhove priče o demonu i gospođici Prym. Razlog, svakako, postoji, a rhješenje zagonetke ostavljam čitaocu:

          "Preuzeti na sebe ulogu dobre duše svojstveno je onima što se u životu boje zauzeti stav. Svakako je lakše vjerovati u vlastitu dobrotu nego se suočiti s drugima i boriti se za svoja prava. Sigurno je lakše otrpjeti uvredu ne uzvrativši je, nego skupiti hrabrost da uđeš u sukob s jačim, uvijek možemo reći da nas bačeni kamen nije pogodio, a tek noću-dok supružnik ili sustanar spava-tek noću potajice oplakati naš kukavičluk"

PR

DIOGEN pro kultura

хttp://diogen.weebly.com

Kad anđeli posrću i Klepetani o ljubavi pjevaju

Za razliku  tebe, ovještalog žigola,

ja znam kada treba vlastitu bol prigušit

i uskom stazom trnovitog bola

kroz život s osmjehom produžit. (ja)

Prvorazredna vijest na početku proljeća bio je ponovni, deseti po redu, dolazak rodana Klepetana nakon pređenih 13 i pol hiljada kilometara u gnijezdo Malene, nježne rode oštećenog krila, zbog čega nije mogla letjeti sa svojim drugom tamo kamo ih instinkt zove svake jeseni. O njoj, toj tankoćutnoj ptici, simbolu rođenja novog života, čednoj i nebeski odanoj ženki letećeg roda, brine zimi jedno veliko ljudsko srce, duboko utonulo u vjeru da je Univerzum nedjeljiv i da ne zavisi od dobre volje tiranosaura, nikada izmurlih, tek nekim čudom, ili višim naumom, transformiranih u oblik što oponaša ljudsko biće.

 „- Sretan sam što je došao. Malena je ovih, ne baš toplih dana zbog vjetra, nestrpljivo čekala. Jadnica je drhtala u gnijezdu, ali je bila uporna. Više nije htjela sići ni noću. Stajala bi i promatrala mladi mjesec i zvijezde, kao da je bila sigurna da će Klepetan doći ... I, hvala Bogu, njena se nada ispunila. Malo sam se bojao, jer ni on više nije mlad, mislim da ima preko trideset godina“ - rekao je Stjepan Vokić, umirovljeni domar Osnovne škole Brodski Varoš, prisjećajući se da je prošle godine kasnio nekoliko nedjelja, uz komentar:

„- Lopina stara nije se umorio; kao da je jedva čekao susret s draganom. Vidno je iscrpljen, perje mu je prljavo, ali unatoč tome nema vremena za uređivanje, jer Malena je nestrpljiva. Jedino je uspio iz posude koju sam ostavio pored gnijezda uzeti dvije ili tri ribe, i napiti se vode, da koliko toliko ublaži glad i žeđ. Očito je više gladan ljubavi Malene!“

Moja vrla prijateljica, dr Dubravka B.:

 „-...Ne znam kako vi, ali svim svojim bićem uronjena sam u Klepetanovu ljubav za Malenu...vjernost, odanost, hrabrost, upornost......biser života, dragulj postojanja i bitka..i radost ničim usporedivu!“

O, mila moja, ljudi su izgubili taj profinjeni instinkt: uđu ti u život, zabodu se kao trn i nemaš pojma šta tu rade, osim što te ponekad zabole, da podsjete kako su sveprisutni, a zapravo, nema ih nigdje: ni blizu, niti daleko, bez glasa, bez boje, potpuno neosjetljivi na radost, tugu i sve što bi čovjeka trebalo da čini čovjekom. Nepozvani dođu i odu, bez upozorenja, i bez imalo obzira! Postoji hiljadu načina da se to učini, ne mjereći pređeni put, a da ne slomiš ponos i srce. Nisam željela etički traktat pisati, ali , eto, desilo se; zbog Klepetana, i svih onih „inih“, u srce kao rapir zabodenih.

Kada previše opraštaš, ljudi naviknu da te povrjeđuju

Upravo zbog tog trnja po tijelu i duši, ontoloških besmislica,  prizemnih diskursa i bogohulnih rakursa (želim da ne razumiju, jer ih to dovodi do ludila!), dojadila sam samoj sebi sa finom didaktičkom retorikom i našla izlaz, barem za neko vrijeme, u mantri koju bi moji, netom preminuli, vrli prijatelji iz generacije na odlasku, posebice književnik Andrej Glišić, pozdravili odobravanjem,  sa neizostavnim početkom: „Zlatna Zlatana, Zlatousta...“:

„Bože, Stvoritelju, Harmonijo svjetova,

Kad imam stvarno loš dan
Pomozi mi da ne zaboravim da su
Potrebna čak 42 mišića da se namrštim,
A samo 4 da im srednji prst pokažem !“

Jer, prvi put kada kažemo da je „dosta“, da ne ide dalje tako, tada smo čista inkarnacija pakla i sotone, uz epitete koje je bezbožno spominjati.

 Ivan R. oštro pero susjedne nam, nekad bratske države:.
           -„Ne, ne sviđa mi se, ali je prokleto tačno.“

Dubravka će, pak, tiho i konsternirao:
           -“...Šta li se to dogodi u tom jednom trenutku, sekundi vremena, duši na rane svikloj? Šta se to pokrene i slije u toj riječi DOSTA? Čini se posljednjom obranom, no nužnom, zaustavljanja na putu umiranja sebe samog‎! A, onda, spomenuti epiteti sapliću se zvezkajući i razbijaju se o zid....no do uha ne dopiru.“

Usuditi se reći DOSTA, a biti žena, balkanski velikomučenik zbog uspjeha koji se ne prašta, sa primitivnim pridjevkom da se "pravi pametnom"(!) po procjeni  novoizniklih autoriteta iz nevjenčanog braka ratnog profita i genocida, inače, neupitnih Narcisa i samobeatifikovanih svetaca, namjerenih da sebe legitimiraju u maniru Luja XIV: „Država to sam ja.“ (L´etat c´est moi.), bez njegovih zasluga za promicanje Francuske kao najmoćnije tadašnje evropske države, ne samo vojno, već ekonomski, privredno, a posebno u oblasti umjetnosti i znanosti, hrabro je i ludo, u isto vrijeme.

Lakše je istinu udariti po licu, nego pogledati je u lice. Gete

 Onomad napisah nešto o uzročno-posljedičnom spiritus movensu koji se vijekovima ne mijenjana balkanskim vjetrometinama (koji oximoron!):“.. problematizirati fenomen balkanizacije regije, anticivilizacijske putanje posljednjeg konflikta, ne samo u Bosni i Hercegovin, unoseći elemente mitologizirane prošlosti i nedosanjane budućnosti, predstavlja izazov za književno-kritičku (i svaku drugu) misao, jer pretpostavlja poznavanje lavirinta istorijskih determinanti na razmeđi svjetova, dinamiku migracija, intenzitet i kakvoću religijskih i političkih utjecaja koji su ostavili dubok pečat u vremenu i prostoru.“ Nerijetkim zapadanjem u amneziju, pak, sasvim odgovara ova boldirana Geteova misao, jer čim istina proviri sramežljivo, i pogleda u lice, protagnosti svekolikih igara bez granica se povlače u ilegalu, sa nevidljivim nišandžijama, plaćenim snajperistima, koji budno prate svaki pokret, dočekujući ih na sjekiru, metak ili nož, nimalo naivni i benigni, već odlučni da ustraju u svojoj spremnosti da prihvate svaku promjenu i nastave svoj dance macabre! Što jače i spektakularnije igraju, uvlačeći, svako malo, svježe snage,  to je i veći koeficjent punih trbuha podanika beskonačnih čistki, za što je potrebno silno bezdušje, veliko i moćno kao najgolemije, najstarije i najčvornatije drvo (za vješanje). Kako bi, inače, opstajali nedomisleni i alavi, ako ne postoji kontinuitet dokaza da su tu, među nama, genetski neizmijenjeni nakoti vještica koje treba, svako malo, spaliti, jer su griješno čedo Radodajke Prirode i Palih Anđela? Skarednosti su nepregledan ocean inventivnosti u našim alatnicama za repariranje mozgova, da je gotovo iluzorno misliti kako bilo što može biti učinkovito spasonosno, ako nas neko, posebno "bližnji" i dojučerašnji „hajd` sokole“ prijatelji, ne slučajno spomenuti u knjigama starostavnim, dovedu na taj kanal samo jedanput! Sve ostalo je rutina! Déjà vu!

- ‎"Skarednosti su nepregledan ocean inventivnosti u našim alatnicama za repariranje mozgova". Zlatno žensko biće, skidam kapu po stoti put pred tvojim misaonim tokom, i nemam šta da dodam. To je to! Rekao bih ja još koješta, ali uz epitete koje je "bezbožno spominjati", a večeras nisam u tom fazonu, pa ostajem pri tvojim nadahnutim, mudrim i bogobojažljivim stavovima, ubojitijim od svake psovke.“, gorčinom će komentirati Ivan.

KlimoGlavci i ČedoMir

Možda skidaš kapu ti, prijatelju, ali ne i oni koji će demolirati „običnog puka arogantni izdanak“, po nečijem nalogu „sumnjivo lice“ i, istodobno, braniti iz svih raspoloživih oruđa i oružja nesutrašivog Čedu Jovanovića, jer je imao odvažnosti reći sve što nije bila njegova dužnost; ni građanska, a ni nacionalna, pa ni agit-prop glasnogovornika svjetskih moćnika. Ali je, zato, bila nemjerljivo ljudska! Trijumfalno fb glasanje o Dodikovom verbalnom porazu je nadmudrivanje na nivou koji je on determinirao, i ne rezultira ničim konstruktivnim, već generira nova identična plećkanja, tjerajući, pritom, vodu na mlin aktualnoj bih političkoj nomenklaturi koja ne zavisi od rezultata svoga rada, već izlizanih glasova duboko pozlijeđenog i gnjevnog puka! Kao i uvijek, mi stvari pogrešno postavljamo, vežući tako, svjesno ili ne, svima omču o vrat, izuzev lošim momcima, što potrđuju i riječi Sarajlije bistrog uma, Zvonimira N.:

- „Nikad neću shvatiti ljude koji se poistovjete sa svojim liderom i napad na njega doživljavaju kao napad na narod, ili na njih lično. Pokušajte doći do njih da vam riješe neki problem! Spriječiće vas 20 dresiranih vučjaka u obliku savjetnika, sekretara! NEĆE vas nikad primiti onaj kojem ste svojim glasom obezbjedili fotelju, tobože, zaštitnicima vitalnih interesa svoga naroda. Za to vrijeme (prepirke) oni će se bogatiti na vašem radu, djeca će im se provoditi na studijima u inostranstvu, a mi ćemo se i dalje prebrojavati na Vaše i Naše, i uvijek naći povod da par dana živimo u rahatluku, jer je Naš Vašeg slomio u nekoj izjavi... A, zapravo, jadni mi i sa jednima i sa drugima i sa trećima!“

 Ili, kako to Petar Luković, bard beogradskog novinarskog umijeća, u svom prepoznatljivom maniru, anacionalno, brišući sve vještačke podjele i barijere, veli:

„Kad je na svojoj teritoriji, okružen klimoglavcima, Kusturicom i sličnom felom, među preplašenim narodom koji ne sme da zine od straha – Mile Dodik izgleda kao nekakav ozbiljan političar koji na RTSRS zna šta radi; njegovo kurčevito insistiranje da će se Bosna raspasti (mirnim putem), a da će on, dok svi budu u govnima, u belom odelu, proglasiti nezavisnost ove Genocidne Tvorevine – jer mrzi Sarajevo, mrzi Bosnu, mrzi Bošnjake, mrzi sve – uteruje teror među veselim Srbima čije ludilo radi na papučici propagande; što luđe, to bolje!“ Ostaje otvoreno pitanje Lukoviću: da li je vole oni što joj poskidaše i razbacaše cvjetne haljine, jašući je po starini, konačno slobodni da svoje fantazije, ne baš omiljenih Maleckih, bez ustezanaja i za džabalamu isprobaju na srcolikoj dvoimenoj i troglavoj konkubini svih osvajača, uz kreštavo i kakofonično opetovanje prava prvorođenog?

U šahu, kao i u životu, primećujemo svoje greške tek kad se drugi njima koriste. Tolstoj

 Ponekada je nužno napraviti inventuru u vlastitom životu: raščistiti sa uspomenama, tajnama, tugama, strahovima, bolnim spoznajama, naivnim uvjerenjima, zabludama, dilemama, navikama, ljubavima, podsjećanjima, ne praveći čestu grešku sa puno toga što godinama nije ničemu poslužilo, osim dodatnom espapu u tegobnim selidbama od mene Atene u grčkom, do mene krampe u bosanskom horoskopu, vajkajući se: "zlu netrebalo". Život ide dalje i, premda, u nekim godinama nema velikih planova za budućnost, sadašnjosti treba napraviti dostatan manevarski prostor za malo mira, spokoja i pokoju novu, drugačiju, svježiju mrvicu duše i ljubavi, prijateljstva.Unatoč svom trudu da se usredotočim na danas i sutra, iznenada, kao u inat, iskrsnu iz nekog ugla zatomljenih sjećanja Platonov traktat o državi, podsjećajući da ništa nije gotovo, da nije ostalo u nekom juče, nego se kao sjena vuče za nama, do kraja, te da smo o okruženju ovisni kao kužni o samoći:

 –„  Treba biti načistu, glupi Sokrate, da je pravednik prema nepravedniku svuda na šteti. Ponajprije u poslovnom životu: gdje god ljudi u zajednicu stupe, nigdje ne nalazimo da pravednik kod razvrgnuća zajednice više dobiva od nepravednika, nego manje. Zato ga gledaj, ako hoćeš suditi, koliko njemu samome više koristi biti nepravedan nego pravedan. A spoznat ćeš najlakše ako dođeš do najsavršenije nepravde! Nepravednik je tu najblaženiji, a najbjedniji su oni kojima se krivo učini ili koji ne bi htjeli krivo činiti. To je tiranija, silništvo, koje ne otima tajno i silom na malo, nego u sav mah tuđe, posvećeno, božje, privatno i državno.“

William Shakespeare - Hamlet  ...The rest is silence. I, vraćamo se na početak priče: Klepetani će uvijek, bez svetačke aure i anđeoskih krila, prevaliti kozmičke razdaljine da stignu do nekih  Malenih,  a i ne treba im Erich Fromm da znaju kako je ljubav aktivna briga za život i razvitak bića koje volimo!  Do nekih boljih vremena nam ostaje utjeha da se osvrnemo na one čije sudbine zornije od naših svjedoče nizozemsku narodnu mudrosti: Ljubav, vjernost, vjera i pravda otišli su na spavanje; kad se probude na svijetu će sve biti bolje.

U KROŠNJI BAOBABA

U KROŠNJI BAOBABA

drveta majmunskog kruha

Ja se ne slažem niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš. Voltaire

Posljednjim hirurškim rezom u 2011. godini, ne zatvara se zadnji koncentrični krug u meteorskoj vertikali globalnih zbivanja, upamćenih kao istorijske turbulencije koje su potresle svijet, izmijenivši geo-političku i ekonomsku ravnotežu snaga, na čijim je krilima dolepršala nova demokracija, zasad još uvijek Djevica iz Hiljadu i jedne noći Arapskog proljeća, prema nalazu trustova blagopočivših mozgova. Istina, uskoro bi se mogla naći pred međunarodnim konzilijumom, gdje bi trebalo da se utvrdi da li je od majke rođen taj, jedino i isključivo, bitan identifikacijski dio ličnosti, ili je, pak, riječ o hirurški ugrađenom svinjskom uhu, ribljem mjehuru, a, moguće, i nekom novijem, sofisticiranijem, basnoslovno skupom materijalu za pakovanje dirljivih dijelova, sve duše i duha. I, počeh, u tom vlastitom main streamu, da vazim o sanjarima i vizionarima koji grade svijet tragajući za novim vrijednostima, preobražavajući "dolinu suza" u mjesto vrijedno življenja...Za angažman istinskih neimara civilizacije, nisu im potrebna žezla, glamur, skiptar, već samo nježno svjetlo mjeseca da pronađe put do novog svitanja, kad me trgnu glas moje prijateljice, doktorke Beranek: „Jesil` ti sigurna da oni nisu izumrli. I, ako ih ima, kako ih prepoznati, da im se malo divim, njihovoj naivnosti? Normalno, i da im pomognemo na tom vizionarskom, sanjarskom putu!“

Na galgama se bumo zibali si (Krleža)

 Otvorih oči i vidjeh uzvitlanu prašinu i plamen Afričkih bogatih pustinja i savana, izgladnjele umiruće ispod sasušenog baobaba, drveta majmunskog kruha i spremnika dragocjene vode, sve bez traga od sanjara i mjeseca, shvatajući, po ko zna koji put, nježnu krhkost čovjeka, jedinog nezaštićenog bića na Plavoj Planeti. Pa, ipak, nije sve u lukavstvu lisice; ima nešto i u gluposti kokošaka, rekoh u sebi, dok je na radiju emitovana vijest da se navršilo 30 godina od smrti velikana pisane riječi, oštrog i neumoljivog kritičara ljudskih zabluda, nemorala i gluposti, predrasuda, provincijalizma i površnosti, Miroslava Krleže, i to, gle čuda, kratko nakon potpisivanja pristupnice njegove domovine, Hrvatske, Europskoj uniji! Kao da je ova juče doplutala iz sazvježđa Oriona, uz Velikog medvjeda jednog od najpoznatijih i najprepoznatljivijih, vas cijeloj planeti vidljivog . Tako se emisija "Dogodilo se na današnji dan" pretvori u još jednu prešućenu opservaciju o Krležinom stavu naspram europejstva, nespretno inokuliranog u mentalitet balkanske krčme i glembajevštine homo novusa, što u "Zemlji krvi i meda", poslije mučne 15-mjesečne trudnoće, uz pomoć EU "babice" "porodiše", ne Vladu, nego Vijeće ministara, sastavljenu od dva suprotstavljena tabora dušebrižnika za uveseljavanje izgladnjelog i umornog puka. Kerempuh i dalje iza čoška viri i poručuje u komentaru profesora Midhata Medića, građanina Kraljevine Švedske:

" I se je to vražja zamotavka

 i pod nogami vruća žerjavka.

Na galgama se bumo zibali si".

- "Neka oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenika kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike. Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Evropa, samo Bosna ima spomenike, STEĆKE. Šta je stećak? Oličenje gorštaka, Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli, na kome je prikazan kao sužanj.", dodadoh ja onako nemušto, kao u magnovenju se prisjećajući Krležinog oštrog prosvjeda zbog negiranja mog vlastitog postojanja. Da kojim slučajem Krleža danas oživi, plašim se da bi preformulirao ili, možda, dopunio svoju svoju argumentaciju u maniru:“Teško je reći da li i danas stoje ili kleče, ili, pak, testiraju matrix sužnja, lišenog snage da se othrve ropstvu, zbog čega počinje mrziti misao o slobodi.“A, ono što potom slijedi, davno je već oprobani recept "pranja ruku" najefikasnijim sredstvom za poliranje savjesti i kataloško umivanje svijesti, uvijek istim redoslijedom-međusobno klevetanje, pa pisanje ko zna kojeg po redu protokola o primirju unutar jedne države, jednog naroda zajedničke istorije, iz koje sami sebe izgone. U tome su ovi prostori nenadmašni.

Politički i socijalni linč su postali svakodnevnica, i za to postoje jake snage za podršku, spremne da za veći komad kolača tuku i lijevom i desnom, bez milosti. Riječ je, dakle, o raščišćavanju terena nakon zvaničnog dijela deal-a bih šamana, a nezvanični, u zemlji sa desetkovanim stanovništvom, od čega je polovina radno-aktivnog nezaposleno na neodređen rok, tek slijedi! Kakav će to da bude kick-boxing natovljenih hrvača pri podjeli mjesta u direkcijama, agencijama, agenturama, lezi-hljebe-da-te-jedem odborima, nepristojno je i anticipirati. Prva u nizu je šaptom pala jedna od rijetkih zajedničkih kulturno-naučnih i prosvjetiteljskih institucija zaraćenih plemena: Zemaljski muzej u Sarajevu, nakon 125 godina postojanja, biće „svečano“ zatvoren na izmaku godine, jer za njegovu funkciji nema novaca, odjeknu Svemirom kikot zloduha.

„Aristokrate duha više ne stoluju ovdje, u zemlji nimalo krijeposnih trgovaca prošlošću, sadašnjošću i budućnošću, sa više ili manje stila, gdje je duhovna pometnja proporcionalna gubljenju identiteta, ličnog i kolektivnog. Institucija koja nije bila upitna niti tokom najkrvavijih ratova u 20.-om stoljeću, postala je balast u miru nekim novim, iskustveno starim vladaocima, čija prosvjećenost deprimira i frustrira prosječnog građanina što, svako malo, nazoči narastajućem državnom aparatu, enormnih apetita ... tog carstva za ambicijom zatočene sužnje jedine svetosti - moći ovaploćene u novcu. Ne manjka im skupih limuzina kako se ne bi miješali sa plebsom u gradskom prijevozu i trgovinama, odakle su ponikli, i kamo su se zarekli: Nikad više! Ne oskudijevaju niti u unikatnoj odjeći, brand kolonjskim vodama, mladom mesu sa skupih pijaca taštine, vijernoj gardi secuiriti momaka u crnim odijelima, lađama na jedra i motore hiljada wati, pa bi se i sam Erazmo Roterdamski u čudu našao kako je zastranio u svojoj pohvali ludosti, postidjevši se, jer je prekasno za izvinjenje likovima  koji su stoljećima zabavljali čitalačku publiku diljem Europe,“ napisah tim povodom.

“Pojedinac zaista može biti glup, ali definicija gluposti je timski rad.”

Edward Abbey

Pažnji mi ne promiču demonstracije u Moskvi, na Wall Streetu, a niti pogrebna procesija Kim Džong Ila, rahmet mu duši-(o mrtvima sve najbolje), ali se pitam odakle, iz kog dijela ljudske nutrine dolazi sva ta histerična opijenost naspram kulta ličnosti: živa insana koji koristi identičnu polugu iznad WC školjke, olovku ili kašiku, kao i običan smrtnik?! Bez sebe ostajati od tuge, ili, možda, straha, huljenje je na Božiji naum, posebice ako se ima u vidu da žezlo revolucije ostaje u obitelji, a izbor je pao na voljenog Vođinog sina. Ali, avaj, zaboravljam da su mrtvi najjače oružje živih koji su ih i kreirali, sukladno vlastitim standardima i principu korisnosti: poslušne tirane na isturenoj poziciji koji plaćaju visoku cijenu poraza, ili pronose „niskokaloričnu“ slavu, zavisno od ishoda svih tumbanja, javnih i tajnih, dok je istinski dobitnik dvorska kamarila. Princip je svugdje isti, sve su ostalo nijanse!

Zanimljivi smo mi ljudi: dok govorimo generalno o zlim vremenima i svim našim nemilim iskustvima, niti jednog trenutka ne smatramo bilo što upitnim u konstatacijama i argumentima. Kada se, pak, u centru te iste paradigme nađu čak i naši najbliži prijatelji, poznanici, ali i obitelj, za koje pouzdano znamo da su "oštećećena strana", kakvih je u svijetu mnogo više nego što bismo željeli priznati, ne nedostaje pojedinačne i kolektivne spremnosti da se, bez razmišljanja, u hipu pronađe hrpa dokaza kako nije baš upravo ta kazna, ili uvreda, nezaslužena. Objektiviziranje je, zaista, više nego subjektivno, zbog onog vječnog animoziteta prema ljepšem i uređenijem dvorištu od našega. A, možda i bogatijem, kao što su Iračka i Libijska naftonosna polja, gdje je nedavno jedan od vodećih svjetskih trustova, Shell, dobio 20-godišnju koncesiju, uz tvrdo obećanje eksperata da će učetvorostručiti dnevnu proizvodnju. Kako sada stvari stoje, neki novi Pukovnici dobiće priliku da potvrde svoju kooperativnost i spremnost da budu nova čeda demokratske vizije Globalnog sela..

I, uprkos lutanju od jednog do drugog događaja tokom 2011., ponovo slijedim trag Zemaljskog muzeja u Sarajevu unazad vijek i kojih par desetina godina, a pred očima izniču groteskni likovi karađoz pozorišta, što vrijedno grade svoje dvorce i zadužbine, zvučnim titulama i slavom opervaženi. Skriveni od očiju javnosti, plećkaju se međusobno, i drže zavjeta koniurata, sigurni da ih niko neće omesti u nakani da deveto koljeno obezbijede. Da li u toj i takvoj potrebi, ljubav za otadžbinu znači i čuvanje niti sa prošlošću u privatiziranim muzejskim eksponatima, čija vrijednost je dostupna samo u tajne posvećenima na svjetskim sivim tržištima? Možda će u prelijepoj, renoviranoj zgradi na Marin Dvoru, neka madam ili ser od Trnova ili Glogova, svjedno, uskoro osnovati privatnu zbirku koja korespondira sa uspostavljanjem nove geopolitičke arhitekture i ekonomskog poretka?

 Nije dovoljna samo camera obscura da bi se odmotala integalaktička traka zapisa po kojima je ovih 12 mjeseci iza nas pamtljivo, već ekspertni tim sručnjaka za filmske efekte, jer se scenario, sa manje ili više umješnosti koautora, vijekovima ponavlja.

-„Ako je tako, vratimo se na Početak, kad 'Bi tama' ili na stranice poznatog lika koji je jurišao na Vjetrenjače. Narod mora sam da 'dođe Tobe' ili će se buditi kad bude kasno. Ako li prespava, bolje i da se ne budi! U pamet!“ reče glas nekog novog Kočićevog Mićana iza kace, meni nepoznat, dok eho Kasijevih riječi, upućenih Brutu, odjekuje kao vječna istina:

Čovjek, katkad,

Sam svoju sreću kuje:

Nije, Brute, do naših zvijezda,

Već do nas krivica, ako smo sluge. (Šekspir-Julije Cezar)

U KROŠNJI BAOBABA

drveta majmunskog kruha

Ja se ne slažem niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš. Voltaire

Posljednjim hirurškim rezom u 2011. godini, ne zatvara se zadnji koncentrični krug u meteorskoj vertikali svjetskih zbivanja, upamćenih kao istorijske turbulencije koje su potresle svijet, izmijenivši geo-političku i ekonomsku ravnotežu snaga, na čijim je krilima dolepršala nova demokracija, zasad još uvijek Djevica iz Hiljadu i jedne noći Arapskog proljeća, prema nalazu trustova blagopočivših mozgova. Istina, uskoro bi se mogla naći pred međunarodnim konzilijumom, gdje bi trebalo da se utvrdi da li je od majke rođen taj, jedino i isključivo, bitan identifikacijski dio ličnosti, ili je, pak, riječ o hirurški ugrađenom svinjskom uhu, ribljem mjehuru, a, moguće, i nekom novijem, sofisticiranijem, basnoslovno skupom materijalu za pakovanje dirljivih dijelova, sve duše i duha. I, počeh, u tom vlastitom main streamu, da vazim o sanjarima i vizionarima koji grade svijet tragajući za novim vrijednostima, preobražavajući "dolinu suza" u mjesto vrijedno življenja...Za angažman istinskih neimara civilizacije, nisu im potrebna žezla, glamur, skiptar, već samo nježno svjetlo mjeseca da pronađe put do novog svitanja, kad me trgnu glas moje prijateljice, doktorke Beranek: „Jesil` ti sigurna da oni nisu izumrli. I, ako ih ima, kako ih prepoznati, da im se malo divim, njihovoj naivnosti? Normalno, i da im pomognemo na tom vizionarskom, sanjarskom putu!“

Na galgama se bumo zibali si (Krleža)

Otvorih oči i vidjeh uzvitlanu prašinu i plamen Afričkih bogatih pustinja i savana, izgladnjele umiruće ispod sasušenog baobaba, drveta majmunskog kruha i spremnika dragocjene vode, sve bez traga od sanjara i mjeseca, shvatajući, po ko zna koji put, nježnu krhkost čovjeka, jedinog nezaštićenog bića na Plavoj Planeti. Pa, ipak, nije sve u lukavstvu lisice; ima nešto i u gluposti kokošaka, rekoh u sebi, dok je na radiju emitovana vijest da se navršilo 30 godina od smrti velikana pisane riječi, oštrog i neumoljivog kritičara ljudskih zabluda, nemorala i gluposti, predrasuda, provincijalizma i površnosti, Miroslava Krleže, i to, gle čuda, kratko nakon potpisivanja pristupnice njegove domovine, Hrvatske, Europskoj uniji! Kao da je ova juče doplutala iz sazvježđa Oriona, uz Velikog medvjeda jednog od najpoznatijih i najprepoznatljivijih, vas cijeloj planeti vidljivog . Tako se emisija "Dogodilo se na današnji dan" pretvori u još jednu prešućenu opservaciju o Krležinom stavu naspram europejstva, nespretno inokuliranog u mentalitet balkanske krčme i glembajevštine homo novusa. „U "Zemlji krvi i meda" poslije 15-mjesečne trudnoće "socijaldemokrati" i nacionalisti uz pomoć EU "babice" "porodiše" ne Vladu ,nego Vijeće ministara. Kerempuh i dalje iza čoška viri i poručuje ;

" I se je to vražja zamotavka

 i pod nogami vruća žerjavka.

Na galgama se bumo zibali si", komentar je profesora M. Medića, a ja dodadoh:

- "Neka oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenika kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike. Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Evropa, samo Bosna ima spomenike, STEĆKE. Šta je stećak? Oličenje gorštaka, Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli, na kome je prikazan kao sužanj." Da kojim slučajem Krleža danas oživi, plašim se da bi preformulirao ili, možda, dopunio svoju svoju argumentaciju u maniru:“Teško je reći da li i danas stoje ili kleče, ili, pak, testiraju matrix sužnja, lišenog snage da se othrve ropstvu, zbog čega počinje mrziti misao o slobodi.“A, ono što potom slijedi, davno je već oprobani recept "pranja ruku" najefikasnijim sredstvom za poliranje savjesti i kataloško umivanje svijesti, uvijek istim redoslijedom-međusobno klevetanje, pa pisanje ko zna kojeg po redu protokola o primirju unutar jedne države, jednog naroda zajedničke istorije, iz koje sami sebe izgone. U tome su ovi prostori nenadmašni.

Politički i socijalni linč su postali svakodnevnica, i za to postoje jake snage za podršku, spremne da za veći komad kolača tuku i lijevom i desnom, bez milosti. Riječ je, dakle, o raščišćavanju terena nakon zvaničnog dijela deal-a bih šamana, a nezvanični, u zemlji sa desetkovanim stanovništvom, od čega je polovina radno-aktivnog nezaposleno na neodređen rok, tek slijedi! Kakav će to da bude kick-boxing natovljenih hrvača pri podjeli mjesta u direkcijama, agencijama, agenturama, lezi-hljebe-da-te-jedem odborima, nepristojno je i anticipirati. Prva u nizu je šaptom pala jedna od rijetkih zajedničkih kulturno-naučnih i prosvjetiteljskih institucija zaraćenih plemena: Zemaljski muzej u Sarajevu, nakon 125 godina postojanja, biće „svečano“ zatvoren na izmaku godine, jer za njegovu funkciji nema novaca, odjeknu Svemirom kikot zloduha.

„Aristokrate duha više ne stoluju ovdje, u zemlji nimalo krijeposnih trgovaca prošlošću, sadašnjošću i budućnošću, sa više ili manje stila, gdje je duhovna pometnja proporcionalna gubljenju identiteta, ličnog i kolektivnog. Institucija koja nije bila upitna niti tokom najkrvavijih ratova u 20.-om stoljeću, postala je balast u miru nekim novim, iskustveno starim vladaocima, čija prosvjećenost deprimira i frustrira prosječnog građanina što, svako malo, nazoči narastajućem državnom aparatu, enormnih apetita ... tog carstva za ambicijom zatočene sužnje jedine svetosti - moći ovaploćene u novcu. Ne manjka im skupih limuzina kako se ne bi miješali sa plebsom u gradskom prijevozu i trgovinama, odakle su ponikli, i kamo su se zarekli: Nikad više! Ne oskudijevaju niti u unikatnoj odjeći, brand kolonjskim vodama, mladom mesu sa skupih pijaca taštine, vijernoj gardi secuiriti momaka u crnim odijelima, lađama na jedra i motore hiljada wati, pa bi se i sam Erazmo Roterdamski u čudu našao kako je zastranio u svojoj pohvali ludosti, postidjevši se, jer je prekasno za izvinjenje likovima  koji su stoljećima zabavljali čitalačku publiku diljem Europe,“ napisah tim povodom.

“Pojedinac zaista može biti glup, ali definicija gluposti je timski rad.”

Edward Abbey

Pažnji mi ne promiču demonstracije u Moskvi, na Wall Streetu, a niti pogrebna procesija Kim Džong Ila, rahmet mu duši-(o mrtvima sve najbolje), ali se pitam odakle, iz kog dijela ljudske nutrine dolazi sva ta histerična opijenost naspram kulta ličnosti: živa insana koji koristi identičnu polugu iznad WC školjke, olovku ili kašiku, kao i običan smrtnik?! Bez sebe ostajati od tuge, ili, možda, straha, huljenje je na Božiji naum, posebice ako se ima u vidu da žezlo revolucije ostaje u obitelji, a izbor je pao na voljenog Vođinog sina. Ali, avaj, zaboravljam da su mrtvi najjače oružje živih koji su ih i kreirali, sukladno vlastitim standardima i principu korisnosti: poslušne tirane na isturenoj poziciji koji plaćaju visoku cijenu poraza, ili pronose „niskokaloričnu“ slavu, zavisno od ishoda svih tumbanja, javnih i tajnih, dok je istinski dobitnik dvorska kamarila. Princip je svugdje isti, sve su ostalo nijanse!

Zanimljivi smo mi ljudi: dok govorimo generalno o zlim vremenima i svim našim nemilim iskustvima, niti jednog trenutka ne smatramo bilo što upitnim u konstatacijama i argumentima. Kada se, pak, u centru te iste paradigme nađu čak i naši najbliži prijatelji, poznanici, ali i obitelj, za koje pouzdano znamo da su "oštećećena strana", kakvih je u svijetu mnogo više nego što bismo željeli priznati, ne nedostaje pojedinačne i kolektivne spremnosti da se, bez razmišljanja, u hipu pronađe hrpa dokaza kako nije baš upravo ta kazna, ili uvreda, nezaslužena. Objektiviziranje je, zaista, više nego subjektivno, zbog onog vječnog animoziteta prema ljepšem i uređenijem dvorištu od našega. A, možda i bogatijem, kao što su Iračka i Libijska naftonosna polja, gdje je nedavno jedan od vodećih svjetskih trustova, Shell, dobio 20-godišnju koncesiju, uz tvrdo obećanje eksperata da će učetvorostručiti dnevnu proizvodnju. Kako sada stvari stoje, neki novi Pukovnici dobiće priliku da potvrde svoju kooperativnost i spremnost da budu nova čeda demokratske vizije Globalnog sela..

I, uprkos lutanju od jednog do drugog događaja tokom 2011., ponovo slijedim trag Zemaljskog muzeja u Sarajevu unazad vijek i kojih par desetina godina, a pred očima izniču groteskni likovi karađoz pozorišta, što vrijedno grade svoje dvorce i zadužbine, zvučnim titulama i slavom opervaženi. Skriveni od očiju javnosti, plećkaju se međusobno, i drže zavjeta koniurata, sigurni da ih niko neće omesti u nakani da deveto koljeno obezbijede. Da li u toj i takvoj potrebi, ljubav za otadžbinu znači i čuvanje niti sa prošlošću u privatiziranim muzejskim eksponatima, čija vrijednost je dostupna samo u tajne posvećenima na svjetskim sivim tržištima? Možda će u prelijepoj, renoviranoj zgradi na Marin Dvoru, neka madam ili ser od Trnova ili Glogova, svjedno, uskoro osnovati privatnu zbirku koja korespondira sa uspostavljanjem nove geopolitičke arhitekture i ekonomskog poretka?

 Nije dovoljna samo camera obscura da bi se odmotala integalaktička traka zapisa po kojima je ovih 12 mjeseci iza nas pamtljivo, već ekspertni tim sručnjaka za filmske efekte, jer se scenario, sa manje ili više umješnosti koautora, vijekovima ponavlja.

-„Ako je tako, vratimo se na Početak, kad 'Bi tama' ili na stranice poznatog lika koji je jurišao na Vjetrenjače. Narod mora sam da 'dođe Tobe' ili će se buditi kad bude kasno. Ako li prespava, bolje i da se ne budi! U pamet!“ reče glas nekog novog Kočićevog Mićana iza kace, meni nepoznat, dok eho Kasijevih riječi, upućenih Brutu, odjekuje kao vječna istina:

Čovjek, katkad,

Sam svoju sreću kuje:

Nije, Brute, do naših zvijezda,

Već do nas krivica, ako smo sluge. (Šekspir-Julije Cezar)