U KROŠNJI BAOBABA

drveta majmunskog kruha

Ja se ne slažem niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš. Voltaire

Posljednjim hirurškim rezom u 2011. godini, ne zatvara se zadnji koncentrični krug u meteorskoj vertikali svjetskih zbivanja, upamćenih kao istorijske turbulencije koje su potresle svijet, izmijenivši geo-političku i ekonomsku ravnotežu snaga, na čijim je krilima dolepršala nova demokracija, zasad još uvijek Djevica iz Hiljadu i jedne noći Arapskog proljeća, prema nalazu trustova blagopočivših mozgova. Istina, uskoro bi se mogla naći pred međunarodnim konzilijumom, gdje bi trebalo da se utvrdi da li je od majke rođen taj, jedino i isključivo, bitan identifikacijski dio ličnosti, ili je, pak, riječ o hirurški ugrađenom svinjskom uhu, ribljem mjehuru, a, moguće, i nekom novijem, sofisticiranijem, basnoslovno skupom materijalu za pakovanje dirljivih dijelova, sve duše i duha. I, počeh, u tom vlastitom main streamu, da vazim o sanjarima i vizionarima koji grade svijet tragajući za novim vrijednostima, preobražavajući "dolinu suza" u mjesto vrijedno življenja...Za angažman istinskih neimara civilizacije, nisu im potrebna žezla, glamur, skiptar, već samo nježno svjetlo mjeseca da pronađe put do novog svitanja, kad me trgnu glas moje prijateljice, doktorke Beranek: „Jesil` ti sigurna da oni nisu izumrli. I, ako ih ima, kako ih prepoznati, da im se malo divim, njihovoj naivnosti? Normalno, i da im pomognemo na tom vizionarskom, sanjarskom putu!“

Na galgama se bumo zibali si (Krleža)

Otvorih oči i vidjeh uzvitlanu prašinu i plamen Afričkih bogatih pustinja i savana, izgladnjele umiruće ispod sasušenog baobaba, drveta majmunskog kruha i spremnika dragocjene vode, sve bez traga od sanjara i mjeseca, shvatajući, po ko zna koji put, nježnu krhkost čovjeka, jedinog nezaštićenog bića na Plavoj Planeti. Pa, ipak, nije sve u lukavstvu lisice; ima nešto i u gluposti kokošaka, rekoh u sebi, dok je na radiju emitovana vijest da se navršilo 30 godina od smrti velikana pisane riječi, oštrog i neumoljivog kritičara ljudskih zabluda, nemorala i gluposti, predrasuda, provincijalizma i površnosti, Miroslava Krleže, i to, gle čuda, kratko nakon potpisivanja pristupnice njegove domovine, Hrvatske, Europskoj uniji! Kao da je ova juče doplutala iz sazvježđa Oriona, uz Velikog medvjeda jednog od najpoznatijih i najprepoznatljivijih, vas cijeloj planeti vidljivog . Tako se emisija "Dogodilo se na današnji dan" pretvori u još jednu prešućenu opservaciju o Krležinom stavu naspram europejstva, nespretno inokuliranog u mentalitet balkanske krčme i glembajevštine homo novusa. „U "Zemlji krvi i meda" poslije 15-mjesečne trudnoće "socijaldemokrati" i nacionalisti uz pomoć EU "babice" "porodiše" ne Vladu ,nego Vijeće ministara. Kerempuh i dalje iza čoška viri i poručuje ;

" I se je to vražja zamotavka

 i pod nogami vruća žerjavka.

Na galgama se bumo zibali si", komentar je profesora M. Medića, a ja dodadoh:

- "Neka oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenika kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike. Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Evropa, samo Bosna ima spomenike, STEĆKE. Šta je stećak? Oličenje gorštaka, Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli, na kome je prikazan kao sužanj." Da kojim slučajem Krleža danas oživi, plašim se da bi preformulirao ili, možda, dopunio svoju svoju argumentaciju u maniru:“Teško je reći da li i danas stoje ili kleče, ili, pak, testiraju matrix sužnja, lišenog snage da se othrve ropstvu, zbog čega počinje mrziti misao o slobodi.“A, ono što potom slijedi, davno je već oprobani recept "pranja ruku" najefikasnijim sredstvom za poliranje savjesti i kataloško umivanje svijesti, uvijek istim redoslijedom-međusobno klevetanje, pa pisanje ko zna kojeg po redu protokola o primirju unutar jedne države, jednog naroda zajedničke istorije, iz koje sami sebe izgone. U tome su ovi prostori nenadmašni.

Politički i socijalni linč su postali svakodnevnica, i za to postoje jake snage za podršku, spremne da za veći komad kolača tuku i lijevom i desnom, bez milosti. Riječ je, dakle, o raščišćavanju terena nakon zvaničnog dijela deal-a bih šamana, a nezvanični, u zemlji sa desetkovanim stanovništvom, od čega je polovina radno-aktivnog nezaposleno na neodređen rok, tek slijedi! Kakav će to da bude kick-boxing natovljenih hrvača pri podjeli mjesta u direkcijama, agencijama, agenturama, lezi-hljebe-da-te-jedem odborima, nepristojno je i anticipirati. Prva u nizu je šaptom pala jedna od rijetkih zajedničkih kulturno-naučnih i prosvjetiteljskih institucija zaraćenih plemena: Zemaljski muzej u Sarajevu, nakon 125 godina postojanja, biće „svečano“ zatvoren na izmaku godine, jer za njegovu funkciji nema novaca, odjeknu Svemirom kikot zloduha.

„Aristokrate duha više ne stoluju ovdje, u zemlji nimalo krijeposnih trgovaca prošlošću, sadašnjošću i budućnošću, sa više ili manje stila, gdje je duhovna pometnja proporcionalna gubljenju identiteta, ličnog i kolektivnog. Institucija koja nije bila upitna niti tokom najkrvavijih ratova u 20.-om stoljeću, postala je balast u miru nekim novim, iskustveno starim vladaocima, čija prosvjećenost deprimira i frustrira prosječnog građanina što, svako malo, nazoči narastajućem državnom aparatu, enormnih apetita ... tog carstva za ambicijom zatočene sužnje jedine svetosti - moći ovaploćene u novcu. Ne manjka im skupih limuzina kako se ne bi miješali sa plebsom u gradskom prijevozu i trgovinama, odakle su ponikli, i kamo su se zarekli: Nikad više! Ne oskudijevaju niti u unikatnoj odjeći, brand kolonjskim vodama, mladom mesu sa skupih pijaca taštine, vijernoj gardi secuiriti momaka u crnim odijelima, lađama na jedra i motore hiljada wati, pa bi se i sam Erazmo Roterdamski u čudu našao kako je zastranio u svojoj pohvali ludosti, postidjevši se, jer je prekasno za izvinjenje likovima  koji su stoljećima zabavljali čitalačku publiku diljem Europe,“ napisah tim povodom.

“Pojedinac zaista može biti glup, ali definicija gluposti je timski rad.”

Edward Abbey

Pažnji mi ne promiču demonstracije u Moskvi, na Wall Streetu, a niti pogrebna procesija Kim Džong Ila, rahmet mu duši-(o mrtvima sve najbolje), ali se pitam odakle, iz kog dijela ljudske nutrine dolazi sva ta histerična opijenost naspram kulta ličnosti: živa insana koji koristi identičnu polugu iznad WC školjke, olovku ili kašiku, kao i običan smrtnik?! Bez sebe ostajati od tuge, ili, možda, straha, huljenje je na Božiji naum, posebice ako se ima u vidu da žezlo revolucije ostaje u obitelji, a izbor je pao na voljenog Vođinog sina. Ali, avaj, zaboravljam da su mrtvi najjače oružje živih koji su ih i kreirali, sukladno vlastitim standardima i principu korisnosti: poslušne tirane na isturenoj poziciji koji plaćaju visoku cijenu poraza, ili pronose „niskokaloričnu“ slavu, zavisno od ishoda svih tumbanja, javnih i tajnih, dok je istinski dobitnik dvorska kamarila. Princip je svugdje isti, sve su ostalo nijanse!

Zanimljivi smo mi ljudi: dok govorimo generalno o zlim vremenima i svim našim nemilim iskustvima, niti jednog trenutka ne smatramo bilo što upitnim u konstatacijama i argumentima. Kada se, pak, u centru te iste paradigme nađu čak i naši najbliži prijatelji, poznanici, ali i obitelj, za koje pouzdano znamo da su "oštećećena strana", kakvih je u svijetu mnogo više nego što bismo željeli priznati, ne nedostaje pojedinačne i kolektivne spremnosti da se, bez razmišljanja, u hipu pronađe hrpa dokaza kako nije baš upravo ta kazna, ili uvreda, nezaslužena. Objektiviziranje je, zaista, više nego subjektivno, zbog onog vječnog animoziteta prema ljepšem i uređenijem dvorištu od našega. A, možda i bogatijem, kao što su Iračka i Libijska naftonosna polja, gdje je nedavno jedan od vodećih svjetskih trustova, Shell, dobio 20-godišnju koncesiju, uz tvrdo obećanje eksperata da će učetvorostručiti dnevnu proizvodnju. Kako sada stvari stoje, neki novi Pukovnici dobiće priliku da potvrde svoju kooperativnost i spremnost da budu nova čeda demokratske vizije Globalnog sela..

I, uprkos lutanju od jednog do drugog događaja tokom 2011., ponovo slijedim trag Zemaljskog muzeja u Sarajevu unazad vijek i kojih par desetina godina, a pred očima izniču groteskni likovi karađoz pozorišta, što vrijedno grade svoje dvorce i zadužbine, zvučnim titulama i slavom opervaženi. Skriveni od očiju javnosti, plećkaju se međusobno, i drže zavjeta koniurata, sigurni da ih niko neće omesti u nakani da deveto koljeno obezbijede. Da li u toj i takvoj potrebi, ljubav za otadžbinu znači i čuvanje niti sa prošlošću u privatiziranim muzejskim eksponatima, čija vrijednost je dostupna samo u tajne posvećenima na svjetskim sivim tržištima? Možda će u prelijepoj, renoviranoj zgradi na Marin Dvoru, neka madam ili ser od Trnova ili Glogova, svjedno, uskoro osnovati privatnu zbirku koja korespondira sa uspostavljanjem nove geopolitičke arhitekture i ekonomskog poretka?

 Nije dovoljna samo camera obscura da bi se odmotala integalaktička traka zapisa po kojima je ovih 12 mjeseci iza nas pamtljivo, već ekspertni tim sručnjaka za filmske efekte, jer se scenario, sa manje ili više umješnosti koautora, vijekovima ponavlja.

-„Ako je tako, vratimo se na Početak, kad 'Bi tama' ili na stranice poznatog lika koji je jurišao na Vjetrenjače. Narod mora sam da 'dođe Tobe' ili će se buditi kad bude kasno. Ako li prespava, bolje i da se ne budi! U pamet!“ reče glas nekog novog Kočićevog Mićana iza kace, meni nepoznat, dok eho Kasijevih riječi, upućenih Brutu, odjekuje kao vječna istina:

Čovjek, katkad,

Sam svoju sreću kuje:

Nije, Brute, do naših zvijezda,

Već do nas krivica, ako smo sluge. (Šekspir-Julije Cezar)