BEZ IZOSTAVLJENE CRTICE I ZAREZA

• Henri Becque
  • "Opći potop nije uspio, ostao je čovjek!"

            Po ko zna koji put vraćam se istoj temi, i već sam sama sebi naporna, kao da život nije krenuo ni pedlja sa mrtve tačke, gotovo pola vijeka unazad! Još uvijek sam zarobljena u vremenu i prostoru opakih momaka i nemušto veselih  Rock-and-Roll cura, pa mi se pred očima vrti Univerzum, krećući se u stilu „Eppur si muove“, gdje ne nađoh vlastitog lika odraz. „Putuj Planeto, ne čekaj na nas“, rekao bi u svojoj kultnoj pjesmi Đole Balašević. Očito je da ne može svaki Đordano Bruno klon ili pratilac, svejedno, shvatiti kako lekcije iz istorije nisu za čitanje i kontroliranje „memorije“, već za nauk i lukavstvo lisice u maloj  močvari, nakrcanoj  alama i utvarama, preodjevenih u kokoške. Kao da je većina nas iskreno uvjerena da je i noga u dupe korak naprijed, pa ponavljamo istoriju! A, u svima nama lebdi pitanje svih pitanja: koliko želimo znati uzroke svog nimalo obećavajućeg položaja na astrološkoj karti budućnosti natalnih pretplatnika na gubitništvo? Bez obzira na stav i reakciju, beznadno denominiranih pod djejstvom opijata jadoumlja, ali i bez otklona i jasne distance od "zvanične" politike i njenih izabranika, ne bih željela otići na onaj svijet sa idealno lažiranim rezultatom u utakmici između argumenata i patološkog prisvajanja prava na istinu.

Dozvolite da imam, istine zarad, neodoljivu potrebu ponovo obnarodovati  priču o nekim već zaboravljenim, ratnom dramom potisnutim malim velikim stvarima, nenašminkanim i bez dodatnih uresa, ili rita, što ne mirišu na naftalin, već svježu građu za novu hronologiju! Ne zaboravimo: publikum, a osobito glavni protagonisti u ovoj farsi, sa pečatom moralno-političke preispoljne prepodobnosti, isti su oni koje je rat zatekao sa lentom neupitne lojalnosti i odanosti novoj sistematizaciji, ogradivši se od stare tek nakon prvog demokratskog pucnju populizma, pa se nameće logično pitanje, nimalo retoričko: koja je njihova uloga u cijelom zamešateljstvu na Balkanu? Nikada nisam, a i neću uspjeti proniknuti u taj dio svijesti, premda se silno trudim da pronađem neku zakonomjernost u igri „potpali, pa bježi i pusti naivne da izgore za naš probitak“. Ne želim se više skrivati šćućurena u nirvanu, ofijunjena zamišljenom ljepotom i muzikom semantičkog ugođaja, koja uspavljuje damar  iz života prognanih. A, nisam, niti hoću biti bilo čija projekcija, umjesto svog vlastitog  Ja, iza koga se predugo skriva tajna, pomno čuvana kao vlastita sramota, da, primjerice, kao diplomirani turkolog i diplomirani arabista, nakon ekskurzije s ocem i majkom 71. g, nikada više Istanbul nisam vidjela, niti jednu arapsku zemlju posjetila. Nije mi svejedno, iako znam da drugi ne mare. A, i zašto bi?

Uprkos toj našoj prividnoj  indiferentnosti, svakom razumnom se nameće pitanje: zašto se, i zarad čega, upravo tako desilo na vječito turbulentnoj sredokraći svjetova? Istovremeno se čudnim čudom čude kada kažem da me avioni zaobilaze, pa nikako da se ukrcam na jedan let u nepoznato. Slično je i sa brodovljem, za koje je čak i svjetska sirotinja imala novce u potrazi za novim kontinentom, ako ništa, a ono u jednom pravcu, zbog čega danas cijelu planetu smatra svojim zavičajem; „Ubi bene, ibi patria.“. Baš zbog propusta da isto učinim, i ja bih, ruku na srce, voljela znati zašto je redatelj u scenariju iznenada izmijenio dramatuški zaplet starim sinopsisom, pa se i ovaj put bosanskohercegovačka istorija prelama preko potomaka uvijek istih dežurnih krivaca za oslobođenje i denacifikaciju, bez izostavljene crtice i zareza?! Razlog mora postojati, a on nije u meni, definitivno! Za to treba imati razvijene vještine plagiranja i kloniranja, dakle, mnogo više od mojih skromnih intelektualnih potencijala nekog tamo odličnog đaka i studenta, brižne matere! Tačno tako: moja malenkost pristaje da bude tek mastilo na peru  Gabrijelovom/Džebrailovom, i podsjeti čitateljstvo na prvo anđeosko načelo: „Živi kako hoćeš , ali znaj da ćeš umrijeti.“ Možemo li si dopustiti luksuz luđačke oholosti rastrošnog Luja XV, i reći nimalo pametnu:“Poslije mene potop“, da bi samo 16 godina nakon smrti njegovom unuku bila odrubljena glava?! Teško! Treba biti LujXV i zaboravit da život ima nepisanam, surova pravila.

Tekst objavljen u BH Danima, 2000.-te godine.