Quod licet Iovi, non licet bovi

Niko na drugog ne može preneti više prava nego što sam ima. (lat.izreka)

Za razliku od ljudi, psi, kad se najedu, spremni su da prepuste jedan drugome ono što je ostalo.(arapska izreka)

            Arapske priče o letećim tepisima nisu samo plod bujne mašte stare civilizacije, kažu znanstvenici. Uistinu postoji mogućnost da komad tkanine lebdi nad tlom, no prijevoz putnika je diskutabilan. Barem tako tvrde oni što u tajnim laboratorijama bogatih zemalja ispituju, a potom eksperimentlano, daleko van kuće, dokazuju misterije starih civilizacija. Da li su Arapski matematičari pronikli u tajne letećih ćilima teško je reći, međutim, eksperimentalno je utvrđeno u novovjekovnoj naučnoj misli da i nije neka velika mudrost, a niti tek puka ingeniozna ivencija maštovitih Naime, nepobitno je dokazano da je potrebno između komada tkanine i tla stvoriti vibracije koje će ga držati u zraku, a da bi se postigla pristojna brzina kretanja, nužno je uzburkati velike ''valove'', proporcionalne veličini tepiha, zbog čega bi vožnja bila dosta turbulentna i neudobna. Dakle, još jedan razlog da se mitska priča iz arapskih bajki pojednostavi na efekat pješčane oluje koja pomijera dine petnaestak kilometara prema jugu svake godine. A tamo su ogromne zalihe nezagađene vode i nafte, dvije najdeficitarnije tekućine za krvotok civilzacije kakvu danas poznajemo. Još kada se uzme u obzir najnovije otkriće „vještačkih šuma“ što ugljen dioksid iz vazduha po samo jednoj „zasađenoj jedinici“ pretvaraju u čisti kiseonik koliko i desetine hektara već iskrčenih prašuma, dakako, uz pomoć solarnih kolektora, tada i priča o Lawrencu od Arabije, globtroteru, istraživaču i pustolovu dobija pragmatičniju sliku od one romantičarske, kakvu smo željeli i voljeli čitati u stripovanim avanturama engleskog majora. Doduše, nije se služio letećim ćilimom, ali je kao vrhunski obavještajac i kartograf, manirom pjesnika i umjetnika, učestvovao kao savjetnik u pobuni Arapa protivu Turske imperije, a potom otvorio Vrata naroda za neke nove, civiliziranije vladare, nacrtavši im veoma precizne karte Sinajskog poluotoka u vrijeme Prvog svjetskog rata.

            Stare civilizacije kriju klicu protokola sionskih mudraca, čija maksima „da je prema prirodnom zakonu pravo u – sili.” (45. str.).postaje sve aktualnija, pa su intrigantne estrogencima novog doba, zasad upoznatim tek sa letećim tanjurima i flašama u krčmamama diljem svijeta, ne samo balkanskim. I još kad se potegnu dva tri srka smiješnog dima, sa džojsticima u rukama sve su opcije otvorene. Jeste li znali, dragi moji, da i deve mogu levitirati, neodoljivo podsjećajući na omanje, ali živahne dirižable, ispunjenje gasom lakšim od vazduha, umjesto tekućinom, ispuštajući neugodne mirise? E, pa sad znate, a svi ti bizarni arapski NLO mogu biti i drugačijih, zastrašujućih oblika, od kaktusa s bodljama do opasne pustinjske zvečarke oblika kolone letećih tenkova iz kojih se čulo „brum brum“, što je jako uplašilo supersonične ratne avione alijanse za mir, pa su ih potepali da ne bi, kojim slučajem,ugrozili živote civila, ekskluzivno pravo na njihovu koletarealnu štetu, jer, Bože moj, onaj ko radi i griješi! Istina, u ovom srceparajućem opravdanju opijatima reducirane sive moždane mase nema mjesta za politiku tiranina koji svoje građane oslobađa plaćanja struje, vode, gradi stanove za svako punoljetnog, te ih šalje u inozemstvo na školovanje sa džeparcem od 2 hiljade i stotinu Eura! A, pritom, nema niti jednog milionera u zemlji koja zapošljava 2 miliona stranaca sa najvišim plaćama na svijetu, i još se drznuo svojom arogancijom iz šatora, usred Njujorka, da održi u 2009. godine bukvicu na arapskom (pa šta ako je zvanični jezik UN? Svi normalni govore engleski!) prilikom prvog i posljednjeg učešća u sjednici Savjeta sigurnosti. Sasuti im u samo 17 minuta govora svoju percepciju o uvaženom tijelu UN, pretovrenom u feudalca što tiranizira kmetove, prisiljavajući ih da dobrovoljno daju mandat učevnijim i pametnijim trustovima mozgova za upravljanje slobodama i pravima građana drugog reda, bilo je previše čak i od ekscentrika poput Gad-Afija (akronim).

            A onda mi vijesti koje u jedan lonac trpaju Japan, Libiju, Bosnu i Herecegovinu stvoriše zbrku u mislima, zbog čega potražih zaklon u meni najbližim Mešinim opservacijama: „To nam je sudbina. Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo se među sobom. Zato svaka pametna carevina potraži neki Hočin, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nema, ni štete, ni od poraza ni od pobjede. Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko. Ljudi su zla djeca, zla po činu, djeca po pameti. I nikad neće biti drukčiji.“ U to se upliće priča o asimetriji informacije (komunikacije), metodi propagande koju je razvila Velika Britanija tokom pripreme za kolonizaciju. Košta sto do hiljadu puta više da se održi kontrola, nego da se destabilizuje teritorija. Treba podržati nezadovoljstvo neradnika i saily dreamera o demokratski stečenim milionima, ili čak milijardama u bankama diljem svijeta, treba im dati nešto novca da stvore nerede. A poslije građanskog rata će ta generacija biti toliko umorna da će prihvatiti kolonizatore koji im nude ”mir”. Najuspješnije je primijenjena od već pomenutog Lawrenca od Arabije, iako on sam, moguće, nije bio svjeestan toga. Ali njegov poslodovac, Foreign Office, je itekako znao.Danas se to ponavlja. Neki znaju, ali većina ne zna, pa je naravoučenije: Laži! Laži bez stida. Šta će uraditi kad budu saznali za 20 godina? Bit ce suviše umorni. Teško je, pak povjerovati da nije znao strateške planove britanaske kolonizatorske politike, o čemu svjedoče njegove preporuke za definiranje i poliranje dnosa između Orijenta i Oksidenta, gdje je zapisao sljedeće:„Opasnost koja nam prijeti od islama možemo da uklonimo tako što ćemo njegovu osnovu u korijenu podijeliti. Tada će postojati halifa u Arabiji i halifa u Turskoj, koji će se na vjerskoj osnovi boriti jedan protiv drugog, a Islam će postati bezopasan, kao što je Sveta stolica bila bezopasna kada su pape bile u Avinjonu."

            Ako se uzme u obzir trenutna rasprava između Orijenta i Zapada, ove riječi zvuče uznemiravajuće aktuelno, unatoč činjenici da i na zapadnim stranama jačaju oštri tonovi rasprava o ovoj temi koja je prikrila destine hiljada mrtvih, radioaktovnost i razaranja u Japanu, poput dimne zavjese iz namah otkrivenog novog žarišta, iza koga kratko ljudsko pamćenje beslovesno zaboravlja juče i poput vilinog konjica prestaje da misli na sutra. A Wikileak, a Facebook, Twitter? Jesu li i ovi nominirani, kao i Barak Obama, za Nobelovu nagradu za mir kao simboli otpora nadirućoj demokratizaciji u podjelama, jednakost u razlikama, globalizaciji sile, ili su još sofisticiranije kukavičije jaje u tuđem gnijezdu, dok nebrižni, lukavi roditelji kruže po slobodnom nebu, osmatrajući i prisvajajući tuđi trud za dobrobit njihovog vlastitog potomstva? U sjecišti kruga je Bosna i Hercegovina koja bi, kako se rumori, sa svim svojim multi atributima trebalo da postane najjači oslonac globalizirane politike ekonomskog prosperiteta, mireći Istok i Zapad, ali ne i neke nove klince i klinceze koji će zaželjketi da participiraju u podjeli slavodobitne kombinacije, ovdje i sada, govoreći umirućim kako će biti nagrađeni na onom svijetu. „A velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi, i da preživjelima piju krv“, veli Meša i dodaje antologijsku misao svevremene mudrosti:

             „Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako mogu izlječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć... Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv,jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće.“ A ćilimi će i dalje letjeti, noseći Riječ kao eteričnu supstancu, Plavom Planetom će odjekivati riječi biskup Dezmonda Tutu: "Kada su došli, imali su Bibliju u rukama, a mi zemlju. Rekli su nam: ‘Hajde da sklopimo oči i da se molimo’. Kada smo otvorili oči, mi smo imali Bibliju u rukama, a oni zemlju." A „Nobel prise“ će i ubuduće biti dodjeljivan ekonomistima poput Joseph E. Stiglitz pioniru teorije screeninga, pomoću koje neinformirana stranka u poslu manje ili veće važnosti, nebitno, može navesti, oliti preveslati drugu stranu da otkrije svoje podatke i, na taj, nimalo etičan način, dati širok spektar mogućnosti izbora i rekombinacija velikih mangupa, poput japanskog naučnika koji je u januara obnarodovao da iz očuvane DNK može oživjeti i mamuta.

Lucida intervala (Bosanska verzija Kantovog moralnog imperativa)

• " Albert Schweitzer

            Od ulaska u svijet odraslih tragam za znacima svog davno napuštenog dječijeg univerzuma koji kao da je nestao u nekoj dalekoj maglini iza paralelnih svjetova, doimajući se tek fazom nesvjesnog u igri odrastanja i zrenja. Današnja kolumna neće biti krvava hronika historijskih svjetskih turbulencija, na ivici katastrofe, nego naš ustajali i, pomalo, mrtvački sladunjav tanki pokrov svakodnevnice, iz koje se rađa novi bljesak oštrice neiskovane dimiskije, još uvijek zaturene u tami iza korteksa. I sve što nam se jutrom otvara na novoj stranici prekratke knjige života, roji bezbrojem pitanja: koliko smo se otuđili, koliko smo uspjeli biti i ostati ljudi, pretvorine magije New Age alhemije u Pandorinoj kutiji pohlepe, egoizma i bezumlja; bez sjećanja na sebe davno usnule, napuštene i od Majke Prirode, ili Stvoritelja? U ljubavi začeti, nismo na svijet došli zli po poslanju. Misija naša je bila plemenita: pronaći vlastitu stazu vjere u snagu duhovnosti i posvećenosti svetosti života, gdje se sva mudrost sažima u ljepotu Nauma Postojanja. Da smo zalutali u apsurd, onkraj staze humanosti, svjedoči infernalna slika modernih satrapa koji ne poznaju pojam riječi: kajanje, ljubav, praštanje, već „gazi i ubij“, ne prihvatajući sebe u ljudskom liku, s kojim sve ostalo tad dobija drugo značnje, pa je porok vlasti i profita jedina prihvatljiva ljubav, a zlo i umiranje njegovo znamenje.

            Bez prologa i epiloga ispričaću priču koja prestaje biti pouka, ali ostaje svima poruka da smo saučesnici u perverznom reduciranju svijesti i savjesti, arogantnom iščašenju uma i devijaciji emocija, zbog čega kanibalski jedni druge pretvaramo u hranu svojoj nesavršenosti, traganju za izgubljenim identitetom, uplašeni vlastitom empatijom kao izvorom slabosti, toj veličanstvenoj ljudskoj osobini koju nam niko ne može uzeti, osim nas samih. I tu je kraj onoga ko smo htjeli i mogli biti, kao vlastita odluka, ili roditeljska želja. Nestankom sućuti, mi ukidamo i sebe sa korijenima što traju milenijima, bez izgleda da ih, izgnjile, uskoro reanimiramo. Nakon godinu dana otpora prema svemu što liči na zdravstvenu instituciju,odlučih ovih dana posjetiti ljekara porodične medicine i ostadoh potpuno poražena ishodom, nakon četiri sata čekanja! Počnimo redom. Po ulasku u oronulo, soc-realističko zdanje, sjedoh na jednu od praznih stolica do starije šutljive dame i, kao što to žene često čine, počinje priča o djeci, o unucima, o sinu mašincu koji je drugi put tamo negdje na Srednjem Istoku, jer obitelj nije imala od čega živjeti:-„Čekam poduže danas, a unuk mi dolazi na ručak“, veli ona meni, i dodaje: „Znate ja sam učiteljica, davno došla iz Vojvodine i tu sam se udala, a u penziju otišla početkom rata, jer atmosfera u školi me pomalo frustrirala. Ja vas poznajem, vi ste ona plava djevojka iz Oktobarske o kojoj su svi pričli kao čudnoj i posebnoj mladoj dami. Poznavala sam i Vaše roditelje, divne ljude. Znam, sve znam šta se desilo i kako mama nije mogla podnijeti ono što se svima činilo nepravdom, a niko se nije usudio protestvovati...“

            U tom trenutku izađe doktorka sa par kartona u ruci, pogleda nas dvije i prozva gospođu sa šeširom da uđe. Mislila sam kao i svi drugi da je došla, napokon, na red, pa će na vrijeme stići svom unuku, koji danas sedmi put polaže jedan od završnih ispita na fakultetu, i baka brine da nije previše gladan, jer zbog treme jutros mu se stomak prevrtao i „ne uze ni zalogaj u usta“, napomenu ona tiho i brižno. Okrenuh se oko sebe i vidjeh da nas i nema tako mnogo, možda i sama stignem na vrijeme do unuka, premda, bez obzira na zakazane termine, nerijetko buljuci tupamorosa i zaslužnih, pa i rodbine sa svih strana, ulijeću bez pitanja. Teško se othrvati takvim napasnicima, pomirljivo konstatujem u sebi. Nije ni ljekarima lako, počeh da lamentiram nad takvom sudbinom, kad začuh glas: „Oprostite, da li je slobodno?“ i podigoh pogled prema prelijepoj djevojci s licem od slonovače i gustom kosom boje čokolade. Već sam bila gladna, pa mi ta asocijacija bila najbliža, valjda, i u sebi se nasmijah nesvjesnom, asocijativnom kanibalstvu, lutajući mislima do svog napunjenog frižidera. Ugledah , bez smisla i sadržaja šarajući očima, djevojačke čizmice gumenjare u nježnim bojama krema za torte i, onako usput, uz mali kompliment, upitah gdje je kupila tako nenametljiv, ali zaista s ukusom kreiran i veoma praktičan par cipela za kišu i snijeg.

            -„ U Beogradu“, odgovori ona, nervozno rujući po mobitelu, besprijekorno uređenim noktima i, kao da se objašnjenjem želi nešto opravdati, dodade: „- Znate, ja se liječim tamo, pa sam ih posljednji put našla na sniženju...“ Potom iznenada promijeni temu: „Vidim da dugo čekate, a ni ja nisam baš unutar tajminga. Šta da radim? Moram čekati, jer ne smijem prekidati terapiju!“ U meni nastade tajac, strah od pitanja koje lebdi na ustima. Djevojka me iskosa pogleda, osmjenu se i reče:„Bolujem od tumora u zdjelici i sinusima, a zbog pogrešne dijagnoze, do odlaska u Beograd, postajalo je sve gore. Sada bolest miruje, i idem tamo svakih šest mjeseci na redovni pregled i izmjenu terapije. Zato moram da radim u kafiću, jer sama sebi obezbjeđujem dio sredstava...“ Pa odlučnim glasom objasni: „ Znate, očeva i mamina plata nisu dovoljne, ako moramo platiti na svaki znak pogoršanja 1000 Eura, a Zajednica zdravstvenog refundira samo 30 KM. Usto i studiram i, ono što me najviše boli, već duže padam na jednom ispitu...To je zbog imena. Znate, moje ime je kršćansko!“ U meni sva bol svijeta u plimni talas se pretvori, okrenuh se k njoj i rekoh: „Dijete, gledajte me, dušo! Nema to veze sa imenom, već nečim sasvim drugim! Nažalost, živite tu i svjedokom ste da su poznanstva, usluge i pokloni jedini siguran i prohodan put do uspjeha.“

• Izaberi posao koji voliš, pa ni jednog dana nećeš morati da radiš. ( Confucious)

            Ispričam joj nelijepu priču o sebi, o sinovima, ilustrirajući zastrašujućim argumentima i bezdušnim protagonistima da nepotizam, jaranski interesi i para određuju prioritete.-“Znam, razumijem Vas, ali on je tako rekao nekom svom kolegi koji ga je pitao što se to sa mnom dešava!?“ U tom trenutku doktorica se ponovo stvori na vratima i, gle, čuda, prozva upravo nju da uđe! Djevojka me milo dotaknu rukom i tiho izusti: „Doviđenja!“ Zašto, Bože, kažnjavaš ovu djecu, sve i da su roditelji krivi, prolomi se u meni glas matere i, na pragu suza, osjetih kako se stolica kraj mene lagano uvinu pod visokom stastitom ženom u ranim srednjim godinama:- „Ja i ne pitam da li je slobodno“ odsječno i tiho reče, gledajući u pod. Da pobjegnem od gromoglasnih oluja protesta u sebi, našalih se:- „Svi poreski obveznici imaju isto pravo na ove polomljene stolice, pa koja izdrži“, aludirajući na našu visinu i korpulenciju. Zaustih da dodam kako nikako da shvate da Bosanci nisu po EU standradima, kad ona vrati priču na beskonačna čekanja pred ordinacijama, gdje su norme, ali i etika ljekara drastično reducirane: “Oprostite što sam prisluškivala vaš razgovor sa onom mladom djevojkom. Ma, nisam kukavica, ali me interesiraju aritmije, jer ih imam od pogibije muža. Nekako sam se s tih stotinu i dvadeset otkucaja nosila dok su svekar i svekrva bili živi. Imali smo troiposoban stan, jedni druge tješili ... Znate, Brčansko ratište je bilo strašno“, naglo zaključi taj dio priče i nastavi:-“Kada su oni umrli, došli nam iz firme ili Općine, više ne znam, i rekli da mi nemamo pravo tu ostati. Dodijeliše djeci i meni manji, ruševan stan, a onda na sudu neko iz Srbije ga dobi nazad, pa nas premjeste u nešto potpuno neuslovno...Teško ga i nazvati stanom.“

            Dalje sam slušala riječi i nastojala da ih ne zapamtim, jer je govorila muka, gorčina, promašen život koji se bori dokazati sebi suprotno. I bijah srećna kad doktorka i nju prozva. Kasnije sam shvatila da taj sistem selekcije nije bio slučajan, ali je moje tijelo već posustajalo od gladi i iscrpljenosti; dobih vrtoglavicu i odlučih pokucati na vrata: „Molim Vas, doktorka, samo uputicu za kontrolu pacemakera!“ Taj bijeli mantil okrenu glavu prema sestri i kao da ne postojim: „Molim Vas, sestro Ana, izvedite pacjenticu i objasnite joj da nema pravo ovako ulaziti!“ Kroz vene mi prostruja onaj stari borac:“ Draga damo, ja imam internacionalnu iskaznicu, ne osjećam se dobro, i sve što mi se desi, Vaša je krivica!“ Istog trenutka začuh njen arogantan krik trijumfa: „Ovdje sam za Vas doktorka, a ne dama!“ Neki čudan glas iz mene, potpuno svjesne da je sve bila provokacija, progovori:“Tačno, niste dama, ali ste još manje doktor! Sestro Ana, tražim da mi se karton prebaci u područnu ambulantu mog novog naselja!“ Divna i plemenita, istinski altruist, potpuno svjesna kroz kakav sam pakao prošla , Ana će tiho: “Profesorice, ja bih za Vas sve učinila, ali pravila...“ I gleda me pogledom punim sućuti, razumijevanja i osjećanja nelagode, dok mirna i posve odlučna stojim kraj pulta s kartonima: “ Vi znate, sestro Ana, da ja umijem sama sebi pomoći, ali me obavezuju pravila na redovnu kontrolu. Zar su te tri minute vrijedne ovog cirkusa javnog ispada kao dokaza ovlasti i supremacije?“ Umjesto odgovora začuh dubok, mukao glas muškarca kraj mene koji polurazgovjetno prozbori: „Koliko je sati?“ Gledajući u sestru tumačila sam njen nemir i osupnutost nemilim događajem u ordinaciji, ali me prenu njeno predusretljivo nastojanje da situaciju drži pod kontrolom: „Četiri, Enko! Eno sata iza tebe“

• Jedina važna stvar, kada budemo odlazili, bit će tragovi ljubavi što ćemo ih ostaviti za sobom.

•             Šutljivi čudak, nimalo benigan, Enko, promumla: “Ne želim tvoj odgovor, Ane, već Germankin!“ i praznim plavim očima gleda u mene, netremice, taj orijaš od čovjeka: „Sjećaš me se, je li? Enko bio lud, a lijekova nema! A niste znali da sam genije koji samo hoće da ljuduje s robovima što su prestravljeni išli na posao, dok je po gradu kljucalo. Šta ti rekoh, Germanko? Rat će prestati jednom, mora, to je neminovnost. Enko će ostati isti, a svi vi bićete ludi i bolesni. Jesam li bio u pravu?“ Pričali su njegovi učitelji da je bio granični genije, odlikaš, ali okruženje i sirotinja bili su tezulja na vagi usuda. "Je li Enko otjelotovorenje i podsjetnik da je bosanska snaga i ljepota bolom pretvorena u prohujali san o uludo potrošenoj životnoj energiji?", razmišljala sam izlazeći u neizvjesnost iz ništa.

Lucida intervala (Bosanska verzija Kanotovog moralnog imperativa)

• Jedina važna stvar, kada budemo odlazili, bit će tragovi ljubavi što ćemo ih ostaviti za sobom." Albert Schweitzer

            Od ulaska u svijet odraslih tragam za znacima svog davno napuštenog dječijeg univerzuma koji kao da je nestao u nekoj dalekoj maglini iza paralelnih svjetova, doimajući se tek fazom nesvjesnog u igri odrastanja i zrenja. Današnja kolumna neće biti krvava hronika historijsih svjetskih turbulencija, na ivici katastrofe, nego naša ustajali i pomalo mrtvački sladunjav tanki pokrov svakodnenvice, iz koje se rađa nova bljesak oštrice neiskovane dimiskije, još uvijek zaturene u tami,za korteksa. I sve što nam se jutrom otvara na novoj stranici prekratke knjige života, roji bezbrojem pitanja: koliko smo se otuđili, koliko smo uspjeli biti i ostati ljudi, pretvoreni magijom New Age alhemije u Pandorine kutije pohlepe, egoizma i bezumlja, bez sjećanja na sebe davno usnule, napuštene i od Majke Prirode, ili Stvoritelja? U ljubavi začeti, nismo na svijet došli zli po poslanju. Misija naša je bila plemnita: pronaći vlastitu stazu vjere u snagu duhovnosti i posvećenosti svetosti života, gdje se sva mudrost sažima u ljepotu Nauma Postojanja. Da smo zalutali u apsurd, onkraj staze humanosti svjedoči infernalna slika modernih satrapa koji ne poznaju pojam riječi: kajanje,ljubav,praštanje, već „gazi i ubij“, ne prihvatajući sebe u ljudskom liku, s kojim sve ostalo tad dobija drugo značnje, pa je porok vlasti i profita jedina prihvatljiva ljubav, a zlo njegovo znamenje.

            Bez prologa i epiloga ispričaću priču koja prestaje biti pouka, ali ostaje svima poruka da smo saučesnici u perverznom reduciranju svijesti i savjesti, arogantnom iščašenju uma i devijaciji emocija, zbog čega kanibalski jedni druge pretvaramu u hranu svojoj nesavršenosti, traganju za izgubljenim identitetom, uplašeni vlastitom empatijom kao izvorom slabosti, toj veličanstvenoj ljudskoj osobini koju nam niko ne može uzeti, osim nas samih. I tu je kraj onoga ko smo htjeli i mogli biti, kao vlastita odluka ili roditeljska želja. Nestankom sućuti, mi ukidamo i sebe sa korijenima što traju milenijima, bez izgleda da ih, izgnjile, uskoro reanimiramo. Nakon godinu dana otpora prema svemu što liči na zdravstvenu instituciju,odlučih ovih dana posjetiti ljekara porodične medicine i ostadoh potpuno poražena ishodom, nakon četiri sata čekanja! Počnimo redom. Po ulasku u oronulo, soc-realističko zdanje, sjedoh na jednu od praznih stolica do starije šutljive dame i, kao što to žene često čine, počinje priča o djeci, o unucima, o sinu mašincu koji je drugi put tamo negdje na Srednjem Istoku, jer obitelj nije imala od čega živjeti:-„Čekam poduže danas, a unuk mi dolazi na ručak“, veli ona meni, i dodaje: „Znate ja sam učiteljica, davno došla iz Vojvodine i tu sam se udala, a u penziju otišla početkom rata, jer atmosfera u školi me pomalo frustrirala. Ja vas poznajem, vi ste ona plava djevojka iz Oktobarske o kojoj su svi pričli kao čudnoj i posebnoj mladoj dami. Poznavala sam i Vaše roditelje, divne ljude. Znam, sve znam šta se desilo i kako mama nije mogla podnijeti ono što se svima činilo nepravdom, a niko se nije usudio protestvovati...“

            U tom trenutku izađe doktorka sa par kartona u ruci, pogleda nas dvije i prozva gospođu sa šešriom da uđe. Mislila sam kao i svi drugi da je došla, napokon, na red, pa će na vrijeme stići svom unuku, koji danas sedmi put polaže jedan od završnih ispita na fakultetu, i baka brine da nije previše gladan, jer zbog treme jutros mu se stomak prevrtao i „ne uze ni zalogaj u usta“, napomenu ona tiho i brižno. Okrenuh se oko sebe i vidjeh da nas i nema tako mnogo, možda i sama stignem na vrijeme do unuka, premda, bez obzira na zakazane termine, nerijetko buljuci tupamorosa i zaslužnih, pa i rodbine sa svih strana, ulijeću bez pitanja. Teško se othrvati takvim napasnicima, pomirljivo konstatujem u sebi. Nije ni ljekarima lako, počeh da lamentiram nad takvom sudbinom, kad začuh glas: „Oprostite, da li je slobodno?“ i podigoh pogled prema prelijepoj djevojci s licem od slonovače i gustom kosom boje čokolade. Već sam bila gladna, pa mi ta asocijacija bila najbliža, valjda, i u sebi se nasmijah nesvjesnom, asocijativnom kanibalstvu lutajući mislima do svog napunjenog frižidera. Ugledah , bez smisla i sadržaja šarajući očima, djevojačke čizmice gumenjare u nježnim bojama krema za torte i, onako usput, uz mali kompliment, upitah gdje je kupila tako nenametljiv, ali zaista s ukusom kreiran i veoma praktičan par cipela za kišu i snijeg.

            -„ U Beogradu“, odgovori ona, nervozno rujući po mobitelu, besprijekorno uređenim noktima i, kao da se objašnjenjem želi nešto opravdati, dodade: „- Znate, ja se liječim tamo, pa sam ih posljednji put našla na sniženju...“ Potom iznenada promijeni temu: „Vidim da dugo čekate, a ni ja nisam baš unutar tajminga. Šta da radim? Moram čekati, jer ne smijem prekidati terapiju!“ U meni nastade tajac, strah od pitanja koje lebdi na ustima. Djevojka me iskosa pogleda, osmjenu se i reče:„Bolujem od tumora u zdjelici i sinusima, a zbog pogrešne dijagnoze, do odlaska u Beograd, postajalo je sve gore. Sada bolest miruje, i idem tamo svakih šest mjeseci na redovni pregled i izmjenu terapije. Zato moram da radim u kafiću, jer sama sebi obezbjeđujem dio sredstava...“ Pa odlučnim glasom objasni: „ Znate, očeva i mamina plata nisu dovoljne, ako moramo platiti na svaki znak pogoršanja 1000 Eura, a Zajednica zdravstvenog refundira samo 30 KM. Usto i studiram i, ono što me najviše boli, već duže padam na jednom ispitu...To je zbog imena. Znate, moje ime je kršćansko!“ U meni sva bol svijeta u plimni talas se pretvori, okrenuh se k njoj i rekoh: „Dijete, gledjate me, dušo! Nema to veze sa imenom, već nečim sasvimd rugim! Nažalost, živite tu i svjedokom ste da su poznanstva, usluge i pokloni jedini siguran i prohodan put do uspjeha.“

• Izaberi posao koji voliš, pa ni jednog dana nećeš morati da radiš. ( Confucious)

            Ispričam joj nelijepu priču o sebi, o sinovima, ilustrirajući zastrašujućim argumentima i bezdušnim protagonistima da nepotizam, jaranski interesi i para određuju prioritete.-“Znam, razumijem Vas, ali on je tako rekao nekom svom kolegi koji ga je pitao što se to sa mnom dešava!?“ U tom trenutku doktorica se ponovo stvori na vratima i, gle, čuda, prozva upravo nju da uđe! Djevojka me milo dotaknu rukom i tiho izusti: „Doviđenja!“ Zašto, Bože, kažnjavaš ovu djecu, sve i da su roditelji krivi, prolomi se u meni glas matere i, na pragu suza, osjetih kako se stolica kraj mene lagano uvinu pod visokom stastitom ženom u ranim srednjim godinama:- „Ja i ne pitam da li je slobodno“ odsječno i tiho reče, gledajući u pod. Da pobjegnem od gromoglasnih oluja protesta u sebi, našalih se:- „Svi poreski obveznici imaju isto pravo na ove polomljene stolice, pa koja izdrži“, aludirajući na našu visinu i korpulenciju. Zaustih da dodam kako nikako da shvate da Bosanci nisu po EU standradima, kad ona vrati priču na beskonačna čekanja pred ordinacijama, gdje su norme, ali i etika ljekara drastično reducirane: “Oprostite što sam prisluškivala vaš razgovor sa onom mladom djevojkom. Ma, nisam kukavica, ali me interesiraju aritmije, jer ih imam od pogibije muža. Nekako sam se s tih stotinu i dvadeset otkucaja nosila dok su svekar i svekrva bili živi. Imali smo troiposoban stan, jedni druge tješili ... Znate, Brčansko ratište je bilo strašno“, naglo zaključi taj dio priče i nastavi:-“Kada su oni umrli, došli nam iz firme ili Općine, više ne znam, i rekli da mi nemamo pravo tu ostati. Dodijeliše djeci i meni manji, ruševan stan, a onda na sudu neko iz Srbije ga dobi nazad, pa nas premjeste u nešto potpuno neuslovno...Teško ga i nazvati stanom.“

            Dalje sam slušala riječi i nastojala da ih ne zapamtim, jer je govorila muka, gorčina, promašen život koji se bori dokazati sebi suprotno. I bijah srećna kad doktorka i nju prozva. Kasnije sam shvatila da taj sistem selekcije nije bio slučajan, ali je moje tijelo već posustajalo od gladi i iscrpljenosti; dobih vrtoglavicu i odlučih pokucati na vrata: „Molim Vas, doktorka, samo uputicu za kontrolu pacemakera!“ Taj bijeli mantil okrenu glavu prema sestri i kao da ne postojim: „Molim Vas, sestro Ana, izvedite pacjenticu i objasnite joj da nema pravo ovako ulaziti!“ Kroz vene mi prostruja onaj stari borac:“ Draga damo, ja imam internacionalnu iskaznicu, ne osjećam se dobro, i sve što mi se desi, Vaša je krivica!“ Istog trenutka začuh njen arogantan krik trijumfa: „Ovdje sam za Vas doktorka, a ne dama!“ Neki čudan glas iz mene, potpuno svjesne da je sve bila provokacija, progovori:“Tačno, niste dama, ali ste još manje doktor! Sestro Ana, tražim da mi se karton prebaci u područnu ambulantu mog novog naselja!“ Divna i plemenita, istinski altruist, potpuno svjesna kroz kakav sam pakao prošla , Ana će tiho: “Profesorice, ja bih za Vas sve učinila, ali pravila...“ I gleda me pogledom punim sućuti, razumijevanja i osjećanja nelagode, dok mirna i posve odlučna stojim kraj pulta s kartonima: “ Vi znate, sestro Ana, da ja umijem sama sebi pomoći, ali me obavezuju pravila na redovnu kontrolu. Zar su te tri minute vrijedne ovog cirkusa javnog ispada kao dokaza ovlasti i supremacije?“ Umjesto odgovora začuh dubok, mukao glas muškarca kraj mene koji polurazgovjetno prozbori: „Koliko je sati?“ Gledajući u sestru tumačila sam njen nemir i osupnutost nemilim događajem u ordinaciji, ali me prenu njeno predusretljivo nastojanje da situaciju drži pod kontrolom: „Četiri, Enko! Eno sata iza tebe“

            Šutljivi čudak, nimalo benigan, Enko promumla: “Ne želim tvoj odgovor, Ane, već Germankin!“ i praznim plavim očima gleda u mene, netremice, taj orijaš od čovjeka: „Sjećaš me se, je li? Enko bio lud, a lijekova nema! A niste znali da sam genije koji samo hoće da ljuduje s robovima što su prestravljeni išli na posao, dok je po gradu kljucalo. Šta ti rekoh, Germanko? Rat će prestati jednom, mora, to je neminovnost. Enko će ostati isti, a svi vi bićete ludi i bolesni. Jesam li bio u pravu?“ Pričali su njegovi učitelji da je bio granični genije, odlikaš, ali okruženje i sirotinja bili su tezulja na vagi usuda. Je li Enko otjelotovorenje i potsjetnik da je bosanska snaga i ljepota bolom pretvorena u prohujali san o uludo potrošenoj životnoj energiji, razmišljala sam izlazeći u neizvjesnost iz ništa.

I NOGA U STRAŽNJICU JE KORAK NAPRIJED

Desunt inopiae multa,avaritiae omnia (Seneka) Sirotinji nedostaje mnogo, a lakomosti sve.

Od Šeherzade, preko Gagarina, do povratka na Titanik

            Postoji li neka prastara kletva zbog koje uvijek, dekadu ili dvije unaprijed, i iskustveno spoznamo istinu o sebi, o nama, reda veličine tridesetmetarskih jahti, dvoraca iz tuđih „1001 noći“, prelijepih ropkinja Šeherezada koje umiju, pa dobiju sve što metuzalemi s pečatnjacima, tim simbolom muškosti vladarskog roda, zbog uredne jutarnje stolice, mogu ponuditi? Ili je to rezervirano samo za „nišće dugom“, a njih je, kako sada stvari stoje, povelik red u stavu mirno, unatoč bomardovanjima ne sve strane, eksploziji nasilja i nestajanju ljudskog roda, metaforički i stvarno, pa valja zaštiti majmune i druge zvjerke, da nam se klica ne zametne? Koliko barela košta duša sa brazgotinama i otiscima koraka Novog čovjeka ? Na latinskom, koliko sjećanje služi pisca ovih redova to bi značilo Homo Novus-a, iliti  zamjena dotrajalim krntijama čije tragove samo voda ili zemlja sakriva.

            Tako se, nerijetko, Jurij Gagarin i njemu slični, utopljeni u legendu, doimaju kao blijedi lik Edvarda Šmita, tog vrsnog poznavoca ćudljivog Nju Faundlenda, s prezimenom nimalo engleskog jezičnog prizvuka, kapetana „Titanika“, tehnološkog čuda s početka 20.-og stoljeća, koji je tek tako, slučajno, ili ljudskim nemarom i neznanjem, udario u ledeni brijeg, jer na brodu nije bilo durbina, vele, a niti jedne rakete za signaliziranje opasnosti, obavezne i za ribarske leute po davno uspostavljenim pomorskim standardima. Ovaj put nećemo detaljisati o „Lusitaniji“ sa 1,200 putnika i tovarom oružja u potpalublju, potopljenom od jednog jedinog njemačkog torpeda, a da niko ne kazuje čijom informacijom je ispaljen, uvukavši, do tada, izolacionističku SAD i zvanično u svjetski pokolj

            Nevjerovatnom silom inercije, te ugašenim i unazad pokrenutim motorima, ta respektabilna grdosija se raspala, ali u tri dijela, kasnije uvtrđenim otpadanjem dna dubokog gaza, noseći u mračk okeana nekoliko najutjecajnijih ličnosti tog vremena, poput Džon Džejkob Astora, čija se imovina procjenjivala na 500 miliona dolara, što bi u današnjem vremenu predstavljalo cifru od oko 20 milijardi iste valute! Druga žrtva bio je Bendžamin Gugenhajm, nasljednik rudnika zlata, srebra i bakra, čije tijelo nikada nije pronađeno, što znači da nije bio među ženama i djecom nedostatnog broja čamaca za spasavanje, prvih porinutih u more, ili je morskim nemanima bio hrana. Iskreno, ne bi baš bilo romantičarskoj viziji primjereno da su se takvi divovi otimali za prva mjesta u nesigurnim ljuskama i, natrke, pobjegli iz legende o brodu na čijoj je kobilici navodno pisalo „Bože, ako postojiš, potopi me!“

            Treća bitna osoba bio je Izador Štraus, izuzetno bogat trgovac i vlasnik lanaca robnih kuća Mecy`s, a svu trojicu je povezivalo oštro suprotstavljanje ukidanju Zakona o zlatnom standardu, uvedenom 1900. dolaskom na čelo Amerike zaboravljenog predsjednika Mekinlija, ubijenog samo godinu dana nakon što je dao do znanja da novac mora imati zlatnu podlogu, a ne biti prazan listić papira, ili kovanica što korodira, nakon završenog zamršenog i tajanovitog putešestvije razmnožavanja, od jednog do drugog privremenog vlasnika hranarine, čija vrijednost je dostigla kulminaciju kada, usukani, najkraćom stazom uteknu sa ovog svijeta, u čemu im altruizam istinskih vlasnika te svetinje za održanje života, bezuslovno pomaže. Zašto produžavati agoniju jadnom ljudskom biću koje nema više ništa dati zbog čega se osjeća suvišnim teretom na leđima djeci i državi? A i ono što je dalo to Božije stvorenje, unaprijed je potrošeno u ratove kao motivacioni faktor najznačajnijih tehnoloških invencija, bahanalije za odmor umornih ratnika, orgije nakon kojih jebeniji igrači malo većih muda treba da nestanu. Ljudskoj sebičnosti bliski su i pojmovi, poput crnih fondova za susrete sa škvadrom i plaćanje rospija, od onih seoskih, pa do dvorskoj raskoši adekvatnih ukrasa što su „umijećem“ uspjele da dolepršaju na drogom vlasti i novca onemoćala koljena. I to nije sve, jer ljudski mozak je nevjerovatno fleksibilan kao i valuta bez zlatne podloge, pa seže do samog dna bezgraničnog Univerzuma i istraživanja dalekih planeta, kao mogućih novih staništa „Odabranih“ i „Obdarenih“, uz stalno čačkanje linije Vremeplova za održanje njihove božanske genetske supstance , kako bi donijeli sreću potomstvu ljudskog roda u svojim blještavim umovima.

           

Harely Davidson i hranarina

            Dakako, nama iz reda „Ostali“ ovo bi trebalo da bude OK, ako nam je dopušteno reći, jel`te, pod uvjetom da svaki SF završavao Happyendom! Uostalom, nas se i ne tiče gdje i zašto se sastaje bankarski lobi i koje su vodeće dinastije sručile se na velika carstva, a gdje su nova locirana sa djecom sunca i cvijeća kao žiteljima, sve dok možemo pratiti Wikilik ili sapunice raznih imena, istog sadržaja, zabavljajući se tuđim intrigama i patnjom, da nam ne bi bilo odveć dosadno sa nama samima i vlastitim smećem u dvorištu, tu pred kućom. Ne budimo naivni: i tamo se prošnjira istine, ali opet kao SF paranoja za one koji su dovoljno samoživi i pohlepni, da ne skidaju kamen s površine što se svako malo zakotrlja i odronom sruči na „neoprezne tupane“, a i mogla bi se ukazati plodna zemlja, pa je valja obrađivati i hraniti obitelj, samo zato što nemamo više čime, iz potajice, srušit samodopadnog susjeda moped ili Harely Davidson, svejedno, u punoj brzini. Ko će se bakćati sa nadrdanim blindiranim aždajama, jer iza njh stoji armija ukoljica, spremnih i opremljenih za degenek, sada više ne nužno i iz mraka i prikrajka.

            Ionako primamo četvrt ugovorene plaće, a penzija je skrojena po principima teorija evolucije i relativiteta, gdje pobjeđuju nabildaniji i uhranjeniji primjerci , dakako, ne uvijek, o čemu svjedoči Titanik (izuzetak potvrđuje pravilo), čiji je sinopsis napisan 1898. u knjizi „Olupina Titana“, autora Morgana Robertsona. Baš zbog tog i takvog scenarija, umjesto zaslužene mirovine, svi možemo u stroj i na jedan zajednički kazan, koji niko ne svojata-kontejner, što ne znači da uskoro neće, jer se potvrdio kao valjan izvor uvijek deficitarne energije! Za sada, pak, bilo bi dobro da je njemački, jer se tamo, kako po nekim nezvaničnim procjenam statistka tvrdi, godišnje baci 20 miliona tona hrane, i to ne baš ukvarene! Yummy, mora da se tu nađe svakojakih đakonija, a rizik glista, đardije, ameba ili „zlatnog stafilokoka“ vreba nas i u bolnici, što bi bio eufemizam za ušuškanost sigurnošću nauke, pažnjom profesionalno osvještenih i beskonačno predanom skrbi onih što su odlučili služiti čovjeku! Moram priznati da su sebe stavili pred golemu dilemu, jer se za bebe poput Ališana i Đenana iz Bosne i Hercegovine postavlja ozbiljno pitanje društveno-ekonomski opravdanosti investicije, s obzirom na to da nisu u klasi troroga na sprud nasukanih sitnokuronja Novog Doba, sa prefiksom i certifikatom korisnika budžetskih milijardi. Osobito, ima li se u vidu da su trbuhozborci nevoljki da mijenjaju glumce, čije monološko-dijaloške eskapade su dostavili unaprijed napisane da nauče napamet, pa kad ih nešto neočekivanom intervencijom prekine, ne znaju nastaviti gdje su stali, a Smrt baš nije strpljiv svat!

           

Prerarnom pjevcu treba zavrnuti šijom

            Sposobnost logičkog promišljanja, uz malo više kritički odabranih informacija, te poznavanje povijesnih kretanja na ovom turbulentnom evropskom (ne više ekskluzivno balkanskom) prostoru, vječitom izazovu svih osvajača, naprosto je dar onih što koriste svoje moždane vijuge, unatoč skepsi blagoteleće većine, pa i agresivnosti vječitih securiti guard oružnika i sljedbenika politike korisne laži, kojima ništa nije jasno, osim da pjevcu što rano zakukuriče treba zavrnuti šijom. A, evo i zašto! Čovjek sa darom od Boga, donesenim u genima, čak i kada uzgaja goveda, radi to sa osjećanjem za harmoniju, ljepotu, besprjekoran ritam Univerzuma, identičnim onom njegovom primordijalnom talentu, što jeste suština etike, kao okosnice moralnog načela humanosti i altruizma da sve ima jednak smisao, te njenog čeda, estetike, u funkciji svojevrsne fascinacije dragocjenošću života.

            Na sve ovo moj dragi prijatelj i vrsni makroekonomist na doživotnom radu u inozemstvu, dr M.M. bi rekao, komentirajući aktualna politička kretanja koja zahuktavaju neke nove Titanike do ne tako dalekih, narednih izbora Novog Ledenog Brijega, a možda i Doba, koji bi trebalo da potvrde još jedamput želje, ali i ne razum naroda, da se sve svodi na dumagiju ili demagogiju, maestralno opisanom scenom dijaloga između europejca Haličića i ogrubjelog ratnika Tala, što se zavlači u meke dušeke svog klasnog neprijatelja.

            -„Naravno da sam kao i mnogi drugi svakodnevno "prisiljen "da diskutiram političko stanje u svijetu a naročito na našem Balkanu , sa posebnim fokusom na Bosnu i Hercegovinu. U očajničkom pokušaju lidera nama susjedne države da pronadje nešto što godi uhu europeiskog establishmenta, poseže tankoćutni mr .president za konstatacijom da u Bosni žive Muslimani , jerbo to je EUROPI nepoznata činjenica. Nije loše podići malo dumagije pred "lipanjsko biti ili ne biti". Nije loše pokušati baciti malo prašine i prekriti rupe " kaj nemreš lako do lipnja pokrpati". Kad god "naletim " na nešto ovako sjetim se sjajne serije TALE Derviša Sušića.

Tale mahmuran kao čep tetura uz tarabe, vračajući se kući poslije provedene noći kod lijepe begovice. Nailazi "europejac i intelektualac " Halilčić i "nudeći svoju pomoć" Taletu koji upravo povraća kraj tarabe:

            - "Druže Tale , šta se desilo ? Da li je mučnina rakijskog ili političkog podrijetla?" keseći se upita ljutog bojovnika..

            - "Marš u  p**** m*****!!! kroz zube procijedi Tale, žut ko limun .

LICENCIA POETICA u tumačenju robovlasničke invencije-DEMOCRATIAE

The Show is over now!

     

Rezimirajući predizbornu senzbiliziranost atomiziranog ideološkog bh tržišta, te osluškujući šutnju građana, rasutih diljem Planete, nakon dramskog exodusa: “The Show is over now!”, dobrohotno se nasmijah sebi,“običnom čovjeku” koji se, svako malo, u svom spontanom misaonom procesu, vraća na početak priče. Odzvanjaju još uvijek somnabulne retoričke eskapade dežurnih agitatpropovaca, po nalogu Olimpa, ili, pak,  vlastitoj spoznaji da su sve opcije nacionalne identifikacije populsa sa interesima vlastodržaca, potrošene. I dalje se obećanja koja smo deceniju i po slušali, doimaju kao ustajao mamac, bestidno bačen bezimenoj gomili, što simbolizira izvor moći.Nespretnim, pa i priprostim pikanterijama, u režiji i interpretaciji silnih i samozadovoljnih,  još jedamput smo vješto otpuhani, ali ovoga puta na mnogo pristojniju distancu od vlastitih interesa. Ako se, uopšte, više sjećamo bilo kakvih drugih potreba, osim prikladne kućne trpeze i malo sna od spokoja.

‎  "Deseterac"  

U brzacima poprilično zbrkanih misli, bljesnu asocijacija da se u taj i takav synopsis uklapa "Deseterac", o kome je nedavno govorio kultni makroekonomist, Jaffrey Sachs, u pero urednika britanskog magazina “Economist”. Paranje kaputa po šavovima, u pravilu, prethodi prekrajanju u neki novi, vlasniku dopadljiviji look. Trebalo je, dakle, prvo definiriati titulara, a potom, bez mnogo žurbe, dajući novokomponovanoj finansijskoj eliti legitimitet, polako, ali sigurno, inaugurirati ekonomsku, a potom političku uniju, očišćenu od natruha jednakosti, te siromaštvom isfrustrirati plemena, upriću prstom u susjeda kao jedinog i isključivog krivca. Simbolika naziva projekta “od koga se mnogo očekuje”, međutim, mogla je i kraćim putem do trona, sa manje suza i znoja, a posebice, krvi i atavizama prapredaka koji su, za razliku od svojih unaprijeđenih klonova, bili naoružani samo mišićima i gladnim trbusima. Čini se da je, upravo ovaj potonji bio dominantan kriterij izbora vladalaca u procesu redefiniranja početnog stanja, pa otuda i bogatstvo medijevalne leksike i argumenata. U završnom poglavlju šok-terapije, kampanje pojedinih nezamjenjivih, bile su na rubu incidenta, zorno svjedočeći da nismo daleko odmakli od duhovnog obrasca koji se decenijama pothranjuje. Neka nas ne čudi da Objektivog Posmatrača, uprkos upućenosti, i dalje zbunjuje pitanje: kome se to lideri obraćaju manirom konjokradica, jebatajući svako malo, e da bi izmamili salve smijeha i pljeska, na tribinama nekih novih-starih arena, markirani šljaštećom ikonografijom brandiranog prestiža: Armani odjećom i turbo-folk zvijezdama i BMW zvijerima! 

Demokracija ispod tepiha

 

Cijela priča o izborima u Bosni i Hercegovini, čije rezultate smo sa zebnjom očekivali, nije o političarima, ravnodušnosti svijeta koji se, eto, malo ogledao u kritici zloće infanteribla i tješenju uplakanih klinaca iz sokaka. Više je zbog fanfare sljedbenika rodoljubivog upozorenja putniku-namjerniku da skine obuću kad prelazi Unu, Savu, Drinu. “Operi noge u rijekama. Bosna je ćilimom zastrta". Dobri moji, zar ne vidite šta je sve ispod tog ćilima gurnuto?

Baš su čudni ti divni ljudi! Genija je uništila protuha i licencia poetica u tumačenju robovlasničke invencije-demokratije!