Total Pageviews

Tuesday, May 17, 2011

Lucida intervala (Bosanska verzija Kanotovog moralnog imperativa)


  • Jedina važna stvar, kada budemo odlazili, bit će tragovi ljubavi što ćemo ih ostaviti za sobom." Albert Schweitzer

            Od ulaska u svijet odraslih tragam za znacima svog davno napuštenog dječijeg univerzuma koji kao da je nestao u nekoj dalekoj maglini iza paralelnih svjetova, doimajući se tek fazom nesvjesnog u igri odrastanja i zrenja. Današnja kolumna neće biti krvava hronika historijsih svjetskih turbulencija, na ivici katastrofe, nego naša ustajali i pomalo mrtvački sladunjav tanki pokrov svakodnenvice, iz koje se rađa nova bljesak oštrice neiskovane dimiskije, još uvijek zaturene u tami,za korteksa. I sve što nam se jutrom otvara na novoj stranici prekratke knjige života, roji bezbrojem pitanja: koliko smo se otuđili, koliko smo uspjeli biti i ostati ljudi, pretvoreni magijom New Age alhemije u Pandorine kutije pohlepe, egoizma i bezumlja, bez sjećanja na sebe davno usnule, napuštene i od Majke Prirode, ili Stvoritelja? U ljubavi začeti, nismo na svijet došli zli po poslanju. Misija naša je bila plemnita: pronaći vlastitu stazu vjere u snagu duhovnosti i posvećenosti svetosti života, gdje se sva mudrost sažima u ljepotu Nauma Postojanja. Da smo zalutali u apsurd, onkraj staze humanosti svjedoči infernalna slika modernih satrapa koji ne poznaju pojam riječi: kajanje,ljubav,praštanje, već „gazi i ubij“, ne prihvatajući sebe u ljudskom liku, s kojim sve ostalo tad dobija drugo značnje, pa je porok vlasti i profita jedina prihvatljiva ljubav, a zlo njegovo znamenje.
            Bez prologa i epiloga ispričaću priču koja prestaje biti pouka, ali ostaje svima poruka da smo saučesnici u perverznom reduciranju svijesti i savjesti, arogantnom iščašenju uma i devijaciji emocija, zbog čega kanibalski jedni druge pretvaramu u hranu svojoj nesavršenosti, traganju za izgubljenim identitetom, uplašeni vlastitom empatijom kao izvorom slabosti, toj veličanstvenoj ljudskoj osobini koju nam niko ne može uzeti, osim nas samih. I tu je kraj onoga ko smo htjeli i mogli biti, kao vlastita odluka ili roditeljska želja. Nestankom sućuti, mi ukidamo i sebe sa korijenima što traju milenijima, bez izgleda da ih, izgnjile, uskoro reanimiramo. Nakon godinu dana otpora prema svemu što liči na zdravstvenu instituciju,odlučih ovih dana posjetiti ljekara porodične medicine i ostadoh potpuno poražena ishodom, nakon četiri sata čekanja! Počnimo redom. Po ulasku u oronulo, soc-realističko zdanje, sjedoh na jednu od praznih stolica do starije šutljive dame i, kao što to žene često čine, počinje priča o djeci, o unucima, o sinu mašincu koji je drugi put tamo negdje na Srednjem Istoku, jer obitelj nije imala od čega živjeti:-„Čekam poduže danas, a unuk mi dolazi na ručak“, veli ona meni, i dodaje: „Znate ja sam učiteljica, davno došla iz Vojvodine i tu sam se udala, a u penziju otišla početkom rata, jer atmosfera u školi me pomalo frustrirala. Ja vas poznajem, vi ste ona plava djevojka iz Oktobarske o kojoj su svi pričli kao čudnoj i posebnoj mladoj dami. Poznavala sam i Vaše roditelje, divne ljude. Znam, sve znam šta se desilo i kako mama nije mogla podnijeti ono što se svima činilo nepravdom, a niko se nije usudio protestvovati...“
            U tom trenutku izađe doktorka sa par kartona u ruci, pogleda nas dvije i prozva gospođu sa šešriom da uđe. Mislila sam kao i svi drugi da je došla, napokon, na red, pa će na vrijeme stići svom unuku, koji danas sedmi put polaže jedan od završnih ispita na fakultetu, i baka brine da nije previše gladan, jer zbog treme jutros mu se stomak prevrtao i „ne uze ni zalogaj u usta“, napomenu ona tiho i brižno. Okrenuh se oko sebe i vidjeh da nas i nema tako mnogo, možda i sama stignem na vrijeme do unuka, premda, bez obzira na zakazane termine, nerijetko buljuci tupamorosa i zaslužnih, pa i rodbine sa svih strana, ulijeću bez pitanja. Teško se othrvati takvim napasnicima, pomirljivo konstatujem u sebi. Nije ni ljekarima lako, počeh da lamentiram nad takvom sudbinom, kad začuh glas: „Oprostite, da li je slobodno?“ i podigoh pogled prema prelijepoj djevojci s licem od slonovače i gustom kosom boje čokolade. Već sam bila gladna, pa mi ta asocijacija bila najbliža, valjda, i u sebi se nasmijah nesvjesnom, asocijativnom kanibalstvu lutajući mislima do svog napunjenog frižidera. Ugledah , bez smisla i sadržaja šarajući očima, djevojačke čizmice gumenjare u nježnim bojama krema za torte i, onako usput, uz mali kompliment, upitah gdje je kupila tako nenametljiv, ali zaista s ukusom kreiran i veoma praktičan par cipela za kišu i snijeg.
            -„ U Beogradu“, odgovori ona, nervozno rujući po mobitelu, besprijekorno uređenim noktima i, kao da se objašnjenjem želi nešto opravdati, dodade: „- Znate, ja se liječim tamo, pa sam ih posljednji put našla na sniženju...“ Potom iznenada promijeni temu: „Vidim da dugo čekate, a ni ja nisam baš unutar tajminga. Šta da radim? Moram čekati, jer ne smijem prekidati terapiju!“ U meni nastade tajac, strah od pitanja koje lebdi na ustima. Djevojka me iskosa pogleda, osmjenu se i reče:„Bolujem od tumora u zdjelici i sinusima, a zbog pogrešne dijagnoze, do odlaska u Beograd, postajalo je sve gore. Sada bolest miruje, i idem tamo svakih šest mjeseci na redovni pregled i izmjenu terapije. Zato moram da radim u kafiću, jer sama sebi obezbjeđujem dio sredstava...“ Pa odlučnim glasom objasni: „ Znate, očeva i mamina plata nisu dovoljne, ako moramo platiti na svaki znak pogoršanja 1000 Eura, a Zajednica zdravstvenog refundira samo 30 KM. Usto i studiram i, ono što me najviše boli, već duže padam na jednom ispitu...To je zbog imena. Znate, moje ime je kršćansko!“ U meni sva bol svijeta u plimni talas se pretvori, okrenuh se k njoj i rekoh: „Dijete, gledjate me, dušo! Nema to veze sa imenom, već nečim sasvimd rugim! Nažalost, živite tu i svjedokom ste da su poznanstva, usluge i pokloni jedini siguran i prohodan put do uspjeha.“

  • Izaberi posao koji voliš, pa ni jednog dana nećeš morati da radiš. ( Confucious)

            Ispričam joj nelijepu priču o sebi, o sinovima, ilustrirajući zastrašujućim argumentima i bezdušnim protagonistima da nepotizam, jaranski interesi i para određuju prioritete.-“Znam, razumijem Vas, ali on je tako rekao nekom svom kolegi koji ga je pitao što se to sa mnom dešava!?“ U tom trenutku doktorica se ponovo stvori na vratima i, gle, čuda, prozva upravo nju da uđe! Djevojka me milo dotaknu rukom i tiho izusti: „Doviđenja!“ Zašto, Bože, kažnjavaš ovu djecu, sve i da su roditelji krivi, prolomi se u meni glas matere i, na pragu suza, osjetih kako se stolica kraj mene lagano uvinu pod visokom stastitom ženom u ranim srednjim godinama:- „Ja i ne pitam da li je slobodno“ odsječno i tiho reče, gledajući u pod. Da pobjegnem od gromoglasnih oluja protesta u sebi, našalih se:- „Svi poreski obveznici imaju isto pravo na ove polomljene stolice, pa koja izdrži“, aludirajući na našu visinu i korpulenciju. Zaustih da dodam kako nikako da shvate da Bosanci nisu po EU standradima, kad ona vrati priču na beskonačna čekanja pred ordinacijama, gdje su norme, ali i etika ljekara drastično reducirane: “Oprostite što sam prisluškivala vaš razgovor sa onom mladom djevojkom. Ma, nisam kukavica, ali me interesiraju aritmije, jer ih imam od pogibije muža. Nekako sam se s tih stotinu i dvadeset otkucaja nosila dok su svekar i svekrva bili živi. Imali smo troiposoban stan, jedni druge tješili ... Znate, Brčansko ratište je bilo strašno“, naglo zaključi taj dio priče i nastavi:-“Kada su oni umrli, došli nam iz firme ili Općine, više ne znam, i rekli da mi nemamo pravo tu ostati. Dodijeliše djeci i meni manji, ruševan stan, a onda na sudu neko iz Srbije ga dobi nazad, pa nas premjeste u nešto potpuno neuslovno...Teško ga i nazvati stanom.“

            Dalje sam slušala riječi i nastojala da ih ne zapamtim, jer je govorila muka, gorčina, promašen život koji se bori dokazati sebi suprotno. I bijah srećna kad doktorka i nju prozva. Kasnije sam shvatila da taj sistem selekcije nije bio slučajan, ali je moje tijelo već posustajalo od gladi i iscrpljenosti; dobih vrtoglavicu i odlučih pokucati na vrata: „Molim Vas, doktorka, samo uputicu za kontrolu pacemakera!“ Taj bijeli mantil okrenu glavu prema sestri i kao da ne postojim: „Molim Vas, sestro Ana, izvedite pacjenticu i objasnite joj da nema pravo ovako ulaziti!“ Kroz vene mi prostruja onaj stari borac:“ Draga damo, ja imam internacionalnu iskaznicu, ne osjećam se dobro, i sve što mi se desi, Vaša je krivica!“ Istog trenutka začuh njen arogantan krik trijumfa: „Ovdje sam za Vas doktorka, a ne dama!“ Neki čudan glas iz mene, potpuno svjesne da je sve bila provokacija, progovori:“Tačno, niste dama, ali ste još manje doktor! Sestro Ana, tražim da mi se karton prebaci u područnu ambulantu mog novog naselja!“ Divna i plemenita, istinski altruist, potpuno svjesna kroz kakav sam pakao prošla , Ana će tiho: “Profesorice, ja bih za Vas sve učinila, ali pravila...“ I gleda me pogledom punim sućuti, razumijevanja i osjećanja nelagode, dok mirna i posve odlučna stojim kraj pulta s kartonima: “ Vi znate, sestro Ana, da ja umijem sama sebi pomoći, ali me obavezuju pravila na redovnu kontrolu. Zar su te tri minute vrijedne ovog cirkusa javnog ispada kao dokaza ovlasti i supremacije?“ Umjesto odgovora začuh dubok, mukao glas muškarca kraj mene koji polurazgovjetno prozbori: „Koliko je sati?“ Gledajući u sestru tumačila sam njen nemir i osupnutost nemilim događajem u ordinaciji, ali me prenu njeno predusretljivo nastojanje da situaciju drži pod kontrolom: „Četiri, Enko! Eno sata iza tebe“

            Šutljivi čudak, nimalo benigan, Enko promumla: “Ne želim tvoj odgovor, Ane, već Germankin!“ i praznim plavim očima gleda u mene, netremice, taj orijaš od čovjeka: „Sjećaš me se, je li? Enko bio lud, a lijekova nema! A niste znali da sam genije koji samo hoće da ljuduje s robovima što su prestravljeni išli na posao, dok je po gradu kljucalo. Šta ti rekoh, Germanko? Rat će prestati jednom, mora, to je neminovnost. Enko će ostati isti, a svi vi bićete ludi i bolesni. Jesam li bio u pravu?“ Pričali su njegovi učitelji da je bio granični genije, odlikaš, ali okruženje i sirotinja bili su tezulja na vagi usuda. Je li Enko otjelotovorenje i potsjetnik da je bosanska snaga i ljepota bolom pretvorena u prohujali san o uludo potrošenoj životnoj energiji, razmišljala sam izlazeći u neizvjesnost iz ništa.

No comments:

Post a Comment