Total Pageviews

Tuesday, May 17, 2011

Lucida intervala (Bosanska verzija Kantovog moralnog imperativa)

  • " Albert Schweitzer

            Od ulaska u svijet odraslih tragam za znacima svog davno napuštenog dječijeg univerzuma koji kao da je nestao u nekoj dalekoj maglini iza paralelnih svjetova, doimajući se tek fazom nesvjesnog u igri odrastanja i zrenja. Današnja kolumna neće biti krvava hronika historijskih svjetskih turbulencija, na ivici katastrofe, nego naš ustajali i, pomalo, mrtvački sladunjav tanki pokrov svakodnevnice, iz koje se rađa novi bljesak oštrice neiskovane dimiskije, još uvijek zaturene u tami iza korteksa. I sve što nam se jutrom otvara na novoj stranici prekratke knjige života, roji bezbrojem pitanja: koliko smo se otuđili, koliko smo uspjeli biti i ostati ljudi, pretvorine magije New Age alhemije u Pandorinoj kutiji pohlepe, egoizma i bezumlja; bez sjećanja na sebe davno usnule, napuštene i od Majke Prirode, ili Stvoritelja? U ljubavi začeti, nismo na svijet došli zli po poslanju. Misija naša je bila plemenita: pronaći vlastitu stazu vjere u snagu duhovnosti i posvećenosti svetosti života, gdje se sva mudrost sažima u ljepotu Nauma Postojanja. Da smo zalutali u apsurd, onkraj staze humanosti, svjedoči infernalna slika modernih satrapa koji ne poznaju pojam riječi: kajanje, ljubav, praštanje, već „gazi i ubij“, ne prihvatajući sebe u ljudskom liku, s kojim sve ostalo tad dobija drugo značnje, pa je porok vlasti i profita jedina prihvatljiva ljubav, a zlo i umiranje njegovo znamenje.
            Bez prologa i epiloga ispričaću priču koja prestaje biti pouka, ali ostaje svima poruka da smo saučesnici u perverznom reduciranju svijesti i savjesti, arogantnom iščašenju uma i devijaciji emocija, zbog čega kanibalski jedni druge pretvaramo u hranu svojoj nesavršenosti, traganju za izgubljenim identitetom, uplašeni vlastitom empatijom kao izvorom slabosti, toj veličanstvenoj ljudskoj osobini koju nam niko ne može uzeti, osim nas samih. I tu je kraj onoga ko smo htjeli i mogli biti, kao vlastita odluka, ili roditeljska želja. Nestankom sućuti, mi ukidamo i sebe sa korijenima što traju milenijima, bez izgleda da ih, izgnjile, uskoro reanimiramo. Nakon godinu dana otpora prema svemu što liči na zdravstvenu instituciju,odlučih ovih dana posjetiti ljekara porodične medicine i ostadoh potpuno poražena ishodom, nakon četiri sata čekanja! Počnimo redom. Po ulasku u oronulo, soc-realističko zdanje, sjedoh na jednu od praznih stolica do starije šutljive dame i, kao što to žene često čine, počinje priča o djeci, o unucima, o sinu mašincu koji je drugi put tamo negdje na Srednjem Istoku, jer obitelj nije imala od čega živjeti:-„Čekam poduže danas, a unuk mi dolazi na ručak“, veli ona meni, i dodaje: „Znate ja sam učiteljica, davno došla iz Vojvodine i tu sam se udala, a u penziju otišla početkom rata, jer atmosfera u školi me pomalo frustrirala. Ja vas poznajem, vi ste ona plava djevojka iz Oktobarske o kojoj su svi pričli kao čudnoj i posebnoj mladoj dami. Poznavala sam i Vaše roditelje, divne ljude. Znam, sve znam šta se desilo i kako mama nije mogla podnijeti ono što se svima činilo nepravdom, a niko se nije usudio protestvovati...“
            U tom trenutku izađe doktorka sa par kartona u ruci, pogleda nas dvije i prozva gospođu sa šeširom da uđe. Mislila sam kao i svi drugi da je došla, napokon, na red, pa će na vrijeme stići svom unuku, koji danas sedmi put polaže jedan od završnih ispita na fakultetu, i baka brine da nije previše gladan, jer zbog treme jutros mu se stomak prevrtao i „ne uze ni zalogaj u usta“, napomenu ona tiho i brižno. Okrenuh se oko sebe i vidjeh da nas i nema tako mnogo, možda i sama stignem na vrijeme do unuka, premda, bez obzira na zakazane termine, nerijetko buljuci tupamorosa i zaslužnih, pa i rodbine sa svih strana, ulijeću bez pitanja. Teško se othrvati takvim napasnicima, pomirljivo konstatujem u sebi. Nije ni ljekarima lako, počeh da lamentiram nad takvom sudbinom, kad začuh glas: „Oprostite, da li je slobodno?“ i podigoh pogled prema prelijepoj djevojci s licem od slonovače i gustom kosom boje čokolade. Već sam bila gladna, pa mi ta asocijacija bila najbliža, valjda, i u sebi se nasmijah nesvjesnom, asocijativnom kanibalstvu, lutajući mislima do svog napunjenog frižidera. Ugledah , bez smisla i sadržaja šarajući očima, djevojačke čizmice gumenjare u nježnim bojama krema za torte i, onako usput, uz mali kompliment, upitah gdje je kupila tako nenametljiv, ali zaista s ukusom kreiran i veoma praktičan par cipela za kišu i snijeg.
            -„ U Beogradu“, odgovori ona, nervozno rujući po mobitelu, besprijekorno uređenim noktima i, kao da se objašnjenjem želi nešto opravdati, dodade: „- Znate, ja se liječim tamo, pa sam ih posljednji put našla na sniženju...“ Potom iznenada promijeni temu: „Vidim da dugo čekate, a ni ja nisam baš unutar tajminga. Šta da radim? Moram čekati, jer ne smijem prekidati terapiju!“ U meni nastade tajac, strah od pitanja koje lebdi na ustima. Djevojka me iskosa pogleda, osmjenu se i reče:„Bolujem od tumora u zdjelici i sinusima, a zbog pogrešne dijagnoze, do odlaska u Beograd, postajalo je sve gore. Sada bolest miruje, i idem tamo svakih šest mjeseci na redovni pregled i izmjenu terapije. Zato moram da radim u kafiću, jer sama sebi obezbjeđujem dio sredstava...“ Pa odlučnim glasom objasni: „ Znate, očeva i mamina plata nisu dovoljne, ako moramo platiti na svaki znak pogoršanja 1000 Eura, a Zajednica zdravstvenog refundira samo 30 KM. Usto i studiram i, ono što me najviše boli, već duže padam na jednom ispitu...To je zbog imena. Znate, moje ime je kršćansko!“ U meni sva bol svijeta u plimni talas se pretvori, okrenuh se k njoj i rekoh: „Dijete, gledajte me, dušo! Nema to veze sa imenom, već nečim sasvim drugim! Nažalost, živite tu i svjedokom ste da su poznanstva, usluge i pokloni jedini siguran i prohodan put do uspjeha.“

  • Izaberi posao koji voliš, pa ni jednog dana nećeš morati da radiš. ( Confucious)

            Ispričam joj nelijepu priču o sebi, o sinovima, ilustrirajući zastrašujućim argumentima i bezdušnim protagonistima da nepotizam, jaranski interesi i para određuju prioritete.-“Znam, razumijem Vas, ali on je tako rekao nekom svom kolegi koji ga je pitao što se to sa mnom dešava!?“ U tom trenutku doktorica se ponovo stvori na vratima i, gle, čuda, prozva upravo nju da uđe! Djevojka me milo dotaknu rukom i tiho izusti: „Doviđenja!“ Zašto, Bože, kažnjavaš ovu djecu, sve i da su roditelji krivi, prolomi se u meni glas matere i, na pragu suza, osjetih kako se stolica kraj mene lagano uvinu pod visokom stastitom ženom u ranim srednjim godinama:- „Ja i ne pitam da li je slobodno“ odsječno i tiho reče, gledajući u pod. Da pobjegnem od gromoglasnih oluja protesta u sebi, našalih se:- „Svi poreski obveznici imaju isto pravo na ove polomljene stolice, pa koja izdrži“, aludirajući na našu visinu i korpulenciju. Zaustih da dodam kako nikako da shvate da Bosanci nisu po EU standradima, kad ona vrati priču na beskonačna čekanja pred ordinacijama, gdje su norme, ali i etika ljekara drastično reducirane: “Oprostite što sam prisluškivala vaš razgovor sa onom mladom djevojkom. Ma, nisam kukavica, ali me interesiraju aritmije, jer ih imam od pogibije muža. Nekako sam se s tih stotinu i dvadeset otkucaja nosila dok su svekar i svekrva bili živi. Imali smo troiposoban stan, jedni druge tješili ... Znate, Brčansko ratište je bilo strašno“, naglo zaključi taj dio priče i nastavi:-“Kada su oni umrli, došli nam iz firme ili Općine, više ne znam, i rekli da mi nemamo pravo tu ostati. Dodijeliše djeci i meni manji, ruševan stan, a onda na sudu neko iz Srbije ga dobi nazad, pa nas premjeste u nešto potpuno neuslovno...Teško ga i nazvati stanom.“



            Dalje sam slušala riječi i nastojala da ih ne zapamtim, jer je govorila muka, gorčina, promašen život koji se bori dokazati sebi suprotno. I bijah srećna kad doktorka i nju prozva. Kasnije sam shvatila da taj sistem selekcije nije bio slučajan, ali je moje tijelo već posustajalo od gladi i iscrpljenosti; dobih vrtoglavicu i odlučih pokucati na vrata: „Molim Vas, doktorka, samo uputicu za kontrolu pacemakera!“ Taj bijeli mantil okrenu glavu prema sestri i kao da ne postojim: „Molim Vas, sestro Ana, izvedite pacjenticu i objasnite joj da nema pravo ovako ulaziti!“ Kroz vene mi prostruja onaj stari borac:“ Draga damo, ja imam internacionalnu iskaznicu, ne osjećam se dobro, i sve što mi se desi, Vaša je krivica!“ Istog trenutka začuh njen arogantan krik trijumfa: „Ovdje sam za Vas doktorka, a ne dama!“ Neki čudan glas iz mene, potpuno svjesne da je sve bila provokacija, progovori:“Tačno, niste dama, ali ste još manje doktor! Sestro Ana, tražim da mi se karton prebaci u područnu ambulantu mog novog naselja!“ Divna i plemenita, istinski altruist, potpuno svjesna kroz kakav sam pakao prošla , Ana će tiho: “Profesorice, ja bih za Vas sve učinila, ali pravila...“ I gleda me pogledom punim sućuti, razumijevanja i osjećanja nelagode, dok mirna i posve odlučna stojim kraj pulta s kartonima: “ Vi znate, sestro Ana, da ja umijem sama sebi pomoći, ali me obavezuju pravila na redovnu kontrolu. Zar su te tri minute vrijedne ovog cirkusa javnog ispada kao dokaza ovlasti i supremacije?“ Umjesto odgovora začuh dubok, mukao glas muškarca kraj mene koji polurazgovjetno prozbori: „Koliko je sati?“ Gledajući u sestru tumačila sam njen nemir i osupnutost nemilim događajem u ordinaciji, ali me prenu njeno predusretljivo nastojanje da situaciju drži pod kontrolom: „Četiri, Enko! Eno sata iza tebe“
  • Jedina važna stvar, kada budemo odlazili, bit će tragovi ljubavi što ćemo ih ostaviti za sobom.

  •             Šutljivi čudak, nimalo benigan, Enko, promumla: “Ne želim tvoj odgovor, Ane, već Germankin!“ i praznim plavim očima gleda u mene, netremice, taj orijaš od čovjeka: „Sjećaš me se, je li? Enko bio lud, a lijekova nema! A niste znali da sam genije koji samo hoće da ljuduje s robovima što su prestravljeni išli na posao, dok je po gradu kljucalo. Šta ti rekoh, Germanko? Rat će prestati jednom, mora, to je neminovnost. Enko će ostati isti, a svi vi bićete ludi i bolesni. Jesam li bio u pravu?“ Pričali su njegovi učitelji da je bio granični genije, odlikaš, ali okruženje i sirotinja bili su tezulja na vagi usuda. "Je li Enko otjelotovorenje i podsjetnik da je bosanska snaga i ljepota bolom pretvorena u prohujali san o uludo potrošenoj životnoj energiji?", razmišljala sam izlazeći u neizvjesnost iz ništa.

No comments:

Post a Comment