U KROŠNJI BAOBABA

U KROŠNJI BAOBABA

drveta majmunskog kruha

Ja se ne slažem niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš. Voltaire

Posljednjim hirurškim rezom u 2011. godini, ne zatvara se zadnji koncentrični krug u meteorskoj vertikali globalnih zbivanja, upamćenih kao istorijske turbulencije koje su potresle svijet, izmijenivši geo-političku i ekonomsku ravnotežu snaga, na čijim je krilima dolepršala nova demokracija, zasad još uvijek Djevica iz Hiljadu i jedne noći Arapskog proljeća, prema nalazu trustova blagopočivših mozgova. Istina, uskoro bi se mogla naći pred međunarodnim konzilijumom, gdje bi trebalo da se utvrdi da li je od majke rođen taj, jedino i isključivo, bitan identifikacijski dio ličnosti, ili je, pak, riječ o hirurški ugrađenom svinjskom uhu, ribljem mjehuru, a, moguće, i nekom novijem, sofisticiranijem, basnoslovno skupom materijalu za pakovanje dirljivih dijelova, sve duše i duha. I, počeh, u tom vlastitom main streamu, da vazim o sanjarima i vizionarima koji grade svijet tragajući za novim vrijednostima, preobražavajući "dolinu suza" u mjesto vrijedno življenja...Za angažman istinskih neimara civilizacije, nisu im potrebna žezla, glamur, skiptar, već samo nježno svjetlo mjeseca da pronađe put do novog svitanja, kad me trgnu glas moje prijateljice, doktorke Beranek: „Jesil` ti sigurna da oni nisu izumrli. I, ako ih ima, kako ih prepoznati, da im se malo divim, njihovoj naivnosti? Normalno, i da im pomognemo na tom vizionarskom, sanjarskom putu!“

Na galgama se bumo zibali si (Krleža)

 Otvorih oči i vidjeh uzvitlanu prašinu i plamen Afričkih bogatih pustinja i savana, izgladnjele umiruće ispod sasušenog baobaba, drveta majmunskog kruha i spremnika dragocjene vode, sve bez traga od sanjara i mjeseca, shvatajući, po ko zna koji put, nježnu krhkost čovjeka, jedinog nezaštićenog bića na Plavoj Planeti. Pa, ipak, nije sve u lukavstvu lisice; ima nešto i u gluposti kokošaka, rekoh u sebi, dok je na radiju emitovana vijest da se navršilo 30 godina od smrti velikana pisane riječi, oštrog i neumoljivog kritičara ljudskih zabluda, nemorala i gluposti, predrasuda, provincijalizma i površnosti, Miroslava Krleže, i to, gle čuda, kratko nakon potpisivanja pristupnice njegove domovine, Hrvatske, Europskoj uniji! Kao da je ova juče doplutala iz sazvježđa Oriona, uz Velikog medvjeda jednog od najpoznatijih i najprepoznatljivijih, vas cijeloj planeti vidljivog . Tako se emisija "Dogodilo se na današnji dan" pretvori u još jednu prešućenu opservaciju o Krležinom stavu naspram europejstva, nespretno inokuliranog u mentalitet balkanske krčme i glembajevštine homo novusa, što u "Zemlji krvi i meda", poslije mučne 15-mjesečne trudnoće, uz pomoć EU "babice" "porodiše", ne Vladu, nego Vijeće ministara, sastavljenu od dva suprotstavljena tabora dušebrižnika za uveseljavanje izgladnjelog i umornog puka. Kerempuh i dalje iza čoška viri i poručuje u komentaru profesora Midhata Medića, građanina Kraljevine Švedske:

" I se je to vražja zamotavka

 i pod nogami vruća žerjavka.

Na galgama se bumo zibali si".

- "Neka oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenika kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike. Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Evropa, samo Bosna ima spomenike, STEĆKE. Šta je stećak? Oličenje gorštaka, Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli, na kome je prikazan kao sužanj.", dodadoh ja onako nemušto, kao u magnovenju se prisjećajući Krležinog oštrog prosvjeda zbog negiranja mog vlastitog postojanja. Da kojim slučajem Krleža danas oživi, plašim se da bi preformulirao ili, možda, dopunio svoju svoju argumentaciju u maniru:“Teško je reći da li i danas stoje ili kleče, ili, pak, testiraju matrix sužnja, lišenog snage da se othrve ropstvu, zbog čega počinje mrziti misao o slobodi.“A, ono što potom slijedi, davno je već oprobani recept "pranja ruku" najefikasnijim sredstvom za poliranje savjesti i kataloško umivanje svijesti, uvijek istim redoslijedom-međusobno klevetanje, pa pisanje ko zna kojeg po redu protokola o primirju unutar jedne države, jednog naroda zajedničke istorije, iz koje sami sebe izgone. U tome su ovi prostori nenadmašni.

Politički i socijalni linč su postali svakodnevnica, i za to postoje jake snage za podršku, spremne da za veći komad kolača tuku i lijevom i desnom, bez milosti. Riječ je, dakle, o raščišćavanju terena nakon zvaničnog dijela deal-a bih šamana, a nezvanični, u zemlji sa desetkovanim stanovništvom, od čega je polovina radno-aktivnog nezaposleno na neodređen rok, tek slijedi! Kakav će to da bude kick-boxing natovljenih hrvača pri podjeli mjesta u direkcijama, agencijama, agenturama, lezi-hljebe-da-te-jedem odborima, nepristojno je i anticipirati. Prva u nizu je šaptom pala jedna od rijetkih zajedničkih kulturno-naučnih i prosvjetiteljskih institucija zaraćenih plemena: Zemaljski muzej u Sarajevu, nakon 125 godina postojanja, biće „svečano“ zatvoren na izmaku godine, jer za njegovu funkciji nema novaca, odjeknu Svemirom kikot zloduha.

„Aristokrate duha više ne stoluju ovdje, u zemlji nimalo krijeposnih trgovaca prošlošću, sadašnjošću i budućnošću, sa više ili manje stila, gdje je duhovna pometnja proporcionalna gubljenju identiteta, ličnog i kolektivnog. Institucija koja nije bila upitna niti tokom najkrvavijih ratova u 20.-om stoljeću, postala je balast u miru nekim novim, iskustveno starim vladaocima, čija prosvjećenost deprimira i frustrira prosječnog građanina što, svako malo, nazoči narastajućem državnom aparatu, enormnih apetita ... tog carstva za ambicijom zatočene sužnje jedine svetosti - moći ovaploćene u novcu. Ne manjka im skupih limuzina kako se ne bi miješali sa plebsom u gradskom prijevozu i trgovinama, odakle su ponikli, i kamo su se zarekli: Nikad više! Ne oskudijevaju niti u unikatnoj odjeći, brand kolonjskim vodama, mladom mesu sa skupih pijaca taštine, vijernoj gardi secuiriti momaka u crnim odijelima, lađama na jedra i motore hiljada wati, pa bi se i sam Erazmo Roterdamski u čudu našao kako je zastranio u svojoj pohvali ludosti, postidjevši se, jer je prekasno za izvinjenje likovima  koji su stoljećima zabavljali čitalačku publiku diljem Europe,“ napisah tim povodom.

“Pojedinac zaista može biti glup, ali definicija gluposti je timski rad.”

Edward Abbey

Pažnji mi ne promiču demonstracije u Moskvi, na Wall Streetu, a niti pogrebna procesija Kim Džong Ila, rahmet mu duši-(o mrtvima sve najbolje), ali se pitam odakle, iz kog dijela ljudske nutrine dolazi sva ta histerična opijenost naspram kulta ličnosti: živa insana koji koristi identičnu polugu iznad WC školjke, olovku ili kašiku, kao i običan smrtnik?! Bez sebe ostajati od tuge, ili, možda, straha, huljenje je na Božiji naum, posebice ako se ima u vidu da žezlo revolucije ostaje u obitelji, a izbor je pao na voljenog Vođinog sina. Ali, avaj, zaboravljam da su mrtvi najjače oružje živih koji su ih i kreirali, sukladno vlastitim standardima i principu korisnosti: poslušne tirane na isturenoj poziciji koji plaćaju visoku cijenu poraza, ili pronose „niskokaloričnu“ slavu, zavisno od ishoda svih tumbanja, javnih i tajnih, dok je istinski dobitnik dvorska kamarila. Princip je svugdje isti, sve su ostalo nijanse!

Zanimljivi smo mi ljudi: dok govorimo generalno o zlim vremenima i svim našim nemilim iskustvima, niti jednog trenutka ne smatramo bilo što upitnim u konstatacijama i argumentima. Kada se, pak, u centru te iste paradigme nađu čak i naši najbliži prijatelji, poznanici, ali i obitelj, za koje pouzdano znamo da su "oštećećena strana", kakvih je u svijetu mnogo više nego što bismo željeli priznati, ne nedostaje pojedinačne i kolektivne spremnosti da se, bez razmišljanja, u hipu pronađe hrpa dokaza kako nije baš upravo ta kazna, ili uvreda, nezaslužena. Objektiviziranje je, zaista, više nego subjektivno, zbog onog vječnog animoziteta prema ljepšem i uređenijem dvorištu od našega. A, možda i bogatijem, kao što su Iračka i Libijska naftonosna polja, gdje je nedavno jedan od vodećih svjetskih trustova, Shell, dobio 20-godišnju koncesiju, uz tvrdo obećanje eksperata da će učetvorostručiti dnevnu proizvodnju. Kako sada stvari stoje, neki novi Pukovnici dobiće priliku da potvrde svoju kooperativnost i spremnost da budu nova čeda demokratske vizije Globalnog sela..

I, uprkos lutanju od jednog do drugog događaja tokom 2011., ponovo slijedim trag Zemaljskog muzeja u Sarajevu unazad vijek i kojih par desetina godina, a pred očima izniču groteskni likovi karađoz pozorišta, što vrijedno grade svoje dvorce i zadužbine, zvučnim titulama i slavom opervaženi. Skriveni od očiju javnosti, plećkaju se međusobno, i drže zavjeta koniurata, sigurni da ih niko neće omesti u nakani da deveto koljeno obezbijede. Da li u toj i takvoj potrebi, ljubav za otadžbinu znači i čuvanje niti sa prošlošću u privatiziranim muzejskim eksponatima, čija vrijednost je dostupna samo u tajne posvećenima na svjetskim sivim tržištima? Možda će u prelijepoj, renoviranoj zgradi na Marin Dvoru, neka madam ili ser od Trnova ili Glogova, svjedno, uskoro osnovati privatnu zbirku koja korespondira sa uspostavljanjem nove geopolitičke arhitekture i ekonomskog poretka?

 Nije dovoljna samo camera obscura da bi se odmotala integalaktička traka zapisa po kojima je ovih 12 mjeseci iza nas pamtljivo, već ekspertni tim sručnjaka za filmske efekte, jer se scenario, sa manje ili više umješnosti koautora, vijekovima ponavlja.

-„Ako je tako, vratimo se na Početak, kad 'Bi tama' ili na stranice poznatog lika koji je jurišao na Vjetrenjače. Narod mora sam da 'dođe Tobe' ili će se buditi kad bude kasno. Ako li prespava, bolje i da se ne budi! U pamet!“ reče glas nekog novog Kočićevog Mićana iza kace, meni nepoznat, dok eho Kasijevih riječi, upućenih Brutu, odjekuje kao vječna istina:

Čovjek, katkad,

Sam svoju sreću kuje:

Nije, Brute, do naših zvijezda,

Već do nas krivica, ako smo sluge. (Šekspir-Julije Cezar)

U KROŠNJI BAOBABA

drveta majmunskog kruha

Ja se ne slažem niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš. Voltaire

Posljednjim hirurškim rezom u 2011. godini, ne zatvara se zadnji koncentrični krug u meteorskoj vertikali svjetskih zbivanja, upamćenih kao istorijske turbulencije koje su potresle svijet, izmijenivši geo-političku i ekonomsku ravnotežu snaga, na čijim je krilima dolepršala nova demokracija, zasad još uvijek Djevica iz Hiljadu i jedne noći Arapskog proljeća, prema nalazu trustova blagopočivših mozgova. Istina, uskoro bi se mogla naći pred međunarodnim konzilijumom, gdje bi trebalo da se utvrdi da li je od majke rođen taj, jedino i isključivo, bitan identifikacijski dio ličnosti, ili je, pak, riječ o hirurški ugrađenom svinjskom uhu, ribljem mjehuru, a, moguće, i nekom novijem, sofisticiranijem, basnoslovno skupom materijalu za pakovanje dirljivih dijelova, sve duše i duha. I, počeh, u tom vlastitom main streamu, da vazim o sanjarima i vizionarima koji grade svijet tragajući za novim vrijednostima, preobražavajući "dolinu suza" u mjesto vrijedno življenja...Za angažman istinskih neimara civilizacije, nisu im potrebna žezla, glamur, skiptar, već samo nježno svjetlo mjeseca da pronađe put do novog svitanja, kad me trgnu glas moje prijateljice, doktorke Beranek: „Jesil` ti sigurna da oni nisu izumrli. I, ako ih ima, kako ih prepoznati, da im se malo divim, njihovoj naivnosti? Normalno, i da im pomognemo na tom vizionarskom, sanjarskom putu!“

Na galgama se bumo zibali si (Krleža)

Otvorih oči i vidjeh uzvitlanu prašinu i plamen Afričkih bogatih pustinja i savana, izgladnjele umiruće ispod sasušenog baobaba, drveta majmunskog kruha i spremnika dragocjene vode, sve bez traga od sanjara i mjeseca, shvatajući, po ko zna koji put, nježnu krhkost čovjeka, jedinog nezaštićenog bića na Plavoj Planeti. Pa, ipak, nije sve u lukavstvu lisice; ima nešto i u gluposti kokošaka, rekoh u sebi, dok je na radiju emitovana vijest da se navršilo 30 godina od smrti velikana pisane riječi, oštrog i neumoljivog kritičara ljudskih zabluda, nemorala i gluposti, predrasuda, provincijalizma i površnosti, Miroslava Krleže, i to, gle čuda, kratko nakon potpisivanja pristupnice njegove domovine, Hrvatske, Europskoj uniji! Kao da je ova juče doplutala iz sazvježđa Oriona, uz Velikog medvjeda jednog od najpoznatijih i najprepoznatljivijih, vas cijeloj planeti vidljivog . Tako se emisija "Dogodilo se na današnji dan" pretvori u još jednu prešućenu opservaciju o Krležinom stavu naspram europejstva, nespretno inokuliranog u mentalitet balkanske krčme i glembajevštine homo novusa. „U "Zemlji krvi i meda" poslije 15-mjesečne trudnoće "socijaldemokrati" i nacionalisti uz pomoć EU "babice" "porodiše" ne Vladu ,nego Vijeće ministara. Kerempuh i dalje iza čoška viri i poručuje ;

" I se je to vražja zamotavka

 i pod nogami vruća žerjavka.

Na galgama se bumo zibali si", komentar je profesora M. Medića, a ja dodadoh:

- "Neka oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenika kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike. Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Evropa, samo Bosna ima spomenike, STEĆKE. Šta je stećak? Oličenje gorštaka, Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli, na kome je prikazan kao sužanj." Da kojim slučajem Krleža danas oživi, plašim se da bi preformulirao ili, možda, dopunio svoju svoju argumentaciju u maniru:“Teško je reći da li i danas stoje ili kleče, ili, pak, testiraju matrix sužnja, lišenog snage da se othrve ropstvu, zbog čega počinje mrziti misao o slobodi.“A, ono što potom slijedi, davno je već oprobani recept "pranja ruku" najefikasnijim sredstvom za poliranje savjesti i kataloško umivanje svijesti, uvijek istim redoslijedom-međusobno klevetanje, pa pisanje ko zna kojeg po redu protokola o primirju unutar jedne države, jednog naroda zajedničke istorije, iz koje sami sebe izgone. U tome su ovi prostori nenadmašni.

Politički i socijalni linč su postali svakodnevnica, i za to postoje jake snage za podršku, spremne da za veći komad kolača tuku i lijevom i desnom, bez milosti. Riječ je, dakle, o raščišćavanju terena nakon zvaničnog dijela deal-a bih šamana, a nezvanični, u zemlji sa desetkovanim stanovništvom, od čega je polovina radno-aktivnog nezaposleno na neodređen rok, tek slijedi! Kakav će to da bude kick-boxing natovljenih hrvača pri podjeli mjesta u direkcijama, agencijama, agenturama, lezi-hljebe-da-te-jedem odborima, nepristojno je i anticipirati. Prva u nizu je šaptom pala jedna od rijetkih zajedničkih kulturno-naučnih i prosvjetiteljskih institucija zaraćenih plemena: Zemaljski muzej u Sarajevu, nakon 125 godina postojanja, biće „svečano“ zatvoren na izmaku godine, jer za njegovu funkciji nema novaca, odjeknu Svemirom kikot zloduha.

„Aristokrate duha više ne stoluju ovdje, u zemlji nimalo krijeposnih trgovaca prošlošću, sadašnjošću i budućnošću, sa više ili manje stila, gdje je duhovna pometnja proporcionalna gubljenju identiteta, ličnog i kolektivnog. Institucija koja nije bila upitna niti tokom najkrvavijih ratova u 20.-om stoljeću, postala je balast u miru nekim novim, iskustveno starim vladaocima, čija prosvjećenost deprimira i frustrira prosječnog građanina što, svako malo, nazoči narastajućem državnom aparatu, enormnih apetita ... tog carstva za ambicijom zatočene sužnje jedine svetosti - moći ovaploćene u novcu. Ne manjka im skupih limuzina kako se ne bi miješali sa plebsom u gradskom prijevozu i trgovinama, odakle su ponikli, i kamo su se zarekli: Nikad više! Ne oskudijevaju niti u unikatnoj odjeći, brand kolonjskim vodama, mladom mesu sa skupih pijaca taštine, vijernoj gardi secuiriti momaka u crnim odijelima, lađama na jedra i motore hiljada wati, pa bi se i sam Erazmo Roterdamski u čudu našao kako je zastranio u svojoj pohvali ludosti, postidjevši se, jer je prekasno za izvinjenje likovima  koji su stoljećima zabavljali čitalačku publiku diljem Europe,“ napisah tim povodom.

“Pojedinac zaista može biti glup, ali definicija gluposti je timski rad.”

Edward Abbey

Pažnji mi ne promiču demonstracije u Moskvi, na Wall Streetu, a niti pogrebna procesija Kim Džong Ila, rahmet mu duši-(o mrtvima sve najbolje), ali se pitam odakle, iz kog dijela ljudske nutrine dolazi sva ta histerična opijenost naspram kulta ličnosti: živa insana koji koristi identičnu polugu iznad WC školjke, olovku ili kašiku, kao i običan smrtnik?! Bez sebe ostajati od tuge, ili, možda, straha, huljenje je na Božiji naum, posebice ako se ima u vidu da žezlo revolucije ostaje u obitelji, a izbor je pao na voljenog Vođinog sina. Ali, avaj, zaboravljam da su mrtvi najjače oružje živih koji su ih i kreirali, sukladno vlastitim standardima i principu korisnosti: poslušne tirane na isturenoj poziciji koji plaćaju visoku cijenu poraza, ili pronose „niskokaloričnu“ slavu, zavisno od ishoda svih tumbanja, javnih i tajnih, dok je istinski dobitnik dvorska kamarila. Princip je svugdje isti, sve su ostalo nijanse!

Zanimljivi smo mi ljudi: dok govorimo generalno o zlim vremenima i svim našim nemilim iskustvima, niti jednog trenutka ne smatramo bilo što upitnim u konstatacijama i argumentima. Kada se, pak, u centru te iste paradigme nađu čak i naši najbliži prijatelji, poznanici, ali i obitelj, za koje pouzdano znamo da su "oštećećena strana", kakvih je u svijetu mnogo više nego što bismo željeli priznati, ne nedostaje pojedinačne i kolektivne spremnosti da se, bez razmišljanja, u hipu pronađe hrpa dokaza kako nije baš upravo ta kazna, ili uvreda, nezaslužena. Objektiviziranje je, zaista, više nego subjektivno, zbog onog vječnog animoziteta prema ljepšem i uređenijem dvorištu od našega. A, možda i bogatijem, kao što su Iračka i Libijska naftonosna polja, gdje je nedavno jedan od vodećih svjetskih trustova, Shell, dobio 20-godišnju koncesiju, uz tvrdo obećanje eksperata da će učetvorostručiti dnevnu proizvodnju. Kako sada stvari stoje, neki novi Pukovnici dobiće priliku da potvrde svoju kooperativnost i spremnost da budu nova čeda demokratske vizije Globalnog sela..

I, uprkos lutanju od jednog do drugog događaja tokom 2011., ponovo slijedim trag Zemaljskog muzeja u Sarajevu unazad vijek i kojih par desetina godina, a pred očima izniču groteskni likovi karađoz pozorišta, što vrijedno grade svoje dvorce i zadužbine, zvučnim titulama i slavom opervaženi. Skriveni od očiju javnosti, plećkaju se međusobno, i drže zavjeta koniurata, sigurni da ih niko neće omesti u nakani da deveto koljeno obezbijede. Da li u toj i takvoj potrebi, ljubav za otadžbinu znači i čuvanje niti sa prošlošću u privatiziranim muzejskim eksponatima, čija vrijednost je dostupna samo u tajne posvećenima na svjetskim sivim tržištima? Možda će u prelijepoj, renoviranoj zgradi na Marin Dvoru, neka madam ili ser od Trnova ili Glogova, svjedno, uskoro osnovati privatnu zbirku koja korespondira sa uspostavljanjem nove geopolitičke arhitekture i ekonomskog poretka?

 Nije dovoljna samo camera obscura da bi se odmotala integalaktička traka zapisa po kojima je ovih 12 mjeseci iza nas pamtljivo, već ekspertni tim sručnjaka za filmske efekte, jer se scenario, sa manje ili više umješnosti koautora, vijekovima ponavlja.

-„Ako je tako, vratimo se na Početak, kad 'Bi tama' ili na stranice poznatog lika koji je jurišao na Vjetrenjače. Narod mora sam da 'dođe Tobe' ili će se buditi kad bude kasno. Ako li prespava, bolje i da se ne budi! U pamet!“ reče glas nekog novog Kočićevog Mićana iza kace, meni nepoznat, dok eho Kasijevih riječi, upućenih Brutu, odjekuje kao vječna istina:

Čovjek, katkad,

Sam svoju sreću kuje:

Nije, Brute, do naših zvijezda,

Već do nas krivica, ako smo sluge. (Šekspir-Julije Cezar)

POSMRTNI MARŠ KLOVNOVA II DIO

Moj unuk i Blakanika

 Trebalo je, deda Strale, da ga čuješ kad me ugledao na stubama!

-" Baba! Baba! Babaaaaaa!“, smijehom praćene salve uzvika radosti, uz skakanje ukrug po antreu, ne obazirući se na majčine proteste što joj cijelo jutro svojom egzaltiranošću probija bubne opne, nošen neslućenom radošću zbog povratka svojoj kućici, svojoj slobodici. Kad sam ga poljubila osjetio je da mi lice vlaži, uzeo za ruku i poveo ka svom krevetiću, pokazavši mi začuđenoj spasonosne vlažne baby maramice i prateći sve to svojim komentarom „mamatc“,  rukama završivšio rečenicu pokretom pantomimičara koji briše znoj s lica.Tek potom je kod mene zapazio paketić sa poklonima i, oduševljenjem svojstvenim samo djetetu, dohvatio antracit sivu majicu, diskretno ukrašenu nekim bijelo-žutim natpisom. Trebalo je da vidiš  kojom ju vještinom maneken prislanja uz tijelo, ogledajući se, poskakujući i vrteći se, jer je baka kupila pravu mušku odoru, sličnu tatinoj, a ne bebinsku rezede... Prenu me iznenadno zatišje, a potom se prolomiše slapovi tonova, obrušavajući se niz Balkaniku. Ugledah mu u očima sjaj oduševljenja, dok se tijelo njihalo u besprjekornom ritmu, a čula ostala prikovana uz mali ekran, gdje je sve blještalo svjetlima cirkuske šatre koja hipnotizira i pretvara cijeli svijet u iluziju.

Posmrtni marš klovnova

Pišući ovomjesečnu kolumnu, ne baš slučajno za početak izabrah reminiscencije na susret sa dvadesetomjesečnim unukom, nakon njegovog kraćeg izbivanja. Prvi razlog je samo za moju dušu; niko mi se tako nikada nije radovao, bez ikakvih rezervi i potpuno spontano, bez interesa i pragmatičnih primisli, i drugi, ne manje značajan, je sociopsihološki fenomen meni neshvatljivog erodiranja onog najljepšeg dijela naše primarne emotivne i intelektualne supstance, sadržane u tom orkanu radosti pri susretu sa dragim bićem. Kakav to mehanizam djeluje na svijest čovjeka, pa sve što što simbolizira iluziju u stilu Balkanike nadograđuje profanom matricom kvazihumanosti i polovne himbenosti tokom procesa sazrijevanja, predanošću palanačkih ronilaca u oceanu ljudske muke i gluposti, potpomognut izdašno utjecajima okruženja u održanju stereotipa o alfa muškarcima i ženama, zanemarujući da su atavizmi životinjskog carstva? Da bismo slijedili te iskrivljene obrasce, najprije umjesto glave, pretpostavljam, instaliramo troglavu aždahu, pa prvu polovinu života provedemo trčeći za stražnjicom i njenim potrebama, a drugu posvetimo njenom spasavanju, rigajući, pritom, lavu iz sve tri glave, kao preventivnu mjeru održavanja distance sa stvarnosti. Gubimo, pritom, iz vida da uvijek postoji neko zadužen za "mentalno zdravlje", posebno u društvenim zajednicama, nastalim na razvalinama epoha, gdje se živi sistemom bez sistema i odakle dolaze najiskusniji kreatori discipliniranja vegetirajućih duhova koje više niko ne ubraja među žive, već u gubitnike bez aure mučenika.

Ti suludi voajeri, dileri magle u rimfuzi, podrepni kukci, ali ne i tupsoni, fasciniraju svojom pit bull terrier strategijom, urokljivim okom i misterioznom vještinama balegara, svete bube starih Egipćana, baš kao u  Knjizi mrtvih. Svako malo se naklate na kosti svojim "simpatijama" u velom misterije prekrivenoj ulozi, ako ništa, a ono sunčanog obzora zavodljivog hakera-gerilca sa par naučenih trikova banovanja i potkradanja pasvorda, da bi zaštitili gospodare torova, čija je objest čak i nama bezveznjakovićima i all inclusive blesovima,  dozlogrdila. Neće taj, majkoviću, među slične sebi koji bi mu bili zahvalni za novi vježbovni poligon. A, ako kontaktirate Telecom, ne daj Bože, odmah će vas s nokta skinuti da ste popušili viruščinu, vjerovatno zavirujući na pornografske sajtove, da se malo podsjete „šta to bješe ljubav, i bar na tren...“ biti biološko biće, pored ostaloga, doduše, u strogoj ilegali po božanskim atributima suvremene inkvizicije koja glorifcira askezu u tuđem dvorištu.“ Ne, moje doba, izgleda, još nije spremno za zvezde.“, pjevao je još Mika Antić, anticipirajući budućnost iz znakova u prošlosti u svom “Posmrtnom maršu klovnova”

Ja sam
ispred nosa svoje vrlo cenjene generacije
prvi išao da onjušim oblake
i prvi se namršten vratio…
Nije mi žao
što sam ispao naivan
kao dimnjak – sanjalica
koji za života čeka da ga proglase za vulkan,
iako nisam bljuvao ni pepeo ni žar
put oblaka i ptica.
Ja sam večito cvetao plavo…

Trla baba lan

Vratimo se na početak priče, na Balkaniku i unuka, od čije pameti bismo mogli štošta i pokupiti vrijednoga, pa pokušajmo bar za tren proniknuti u umijeće vladanja ljudskim srcima, koje pretpostavlja sposobnost identificiranja i sakralnog ratificiranja umijeća praćenja i osluškivanja znakova ...tih drevnih vještina šamana, očito veoma stranih mnogim vladarima koji svoje narode učas pretvore u vlastito koplje, luk, strijelu, štit, strategijom nimalo stranom ni našim bosanskohercegovačkim, demokratski izabranim već dobrano sijedim glavama, što su se ustajalo ušančila pola stoljeća u rascjepu između skupo naplaćene retorike dioba i misterijom obavijenog imuniteta, oliti nedodirljivosti, glođući puk do koske, umjesto da mu, nakon kalvarijskog puta, pruži osvježavajuću maramicu i obriše znoj sa čela, dajući mu zasluženog spokoja! Ne bi moglo biti za utjehu hudima što su zasjeli na luksuzne stolce padišaha, pa mjerkaju ko je dobio mekšu i skuplju pod debelo meso, jer je obraz nacije u pitanju! I, vodeći beskonačan verbalni rovovski rat bez ijednog suvislog argumenta, utapaju klepsidre tuđih života u metafizičku supstancu iluzije o zagrobnom životu kao zamjeni za ovaj propušten, hrabro i odvažno brinući da svoje bivstvovanje na Olimpu nagrade donedavno nezamislivim amalgamom privilegija i bogatstva, usred sirotinje i beznađa.Oximoron, reći će cinik, contradictio in adjecto uzviknuće nadobudni, a najmudriji među primatima odmahnut će rukom arogantno, uz komentar: “ trla baba lan“, ili pak: „apsurd“, čija se specifična težina, uzgred, nigdje više ne mjeri, jer se transponovao u svakodnevnicu besprincipijelnog pragmatizma Sartrovih „Prljavih ruku“.

Da su društvene mreže bile najkraći put do kreativnog revolucioniranja retuširane slike o samima sebi i svijetu koji pokazuje tendencije sve rigidnije alijenacije pojedinaca i grupa, baš kad se učinilo da su se približili jedni drugima, ne treba dvojiti. U istom tom poretku stvari je „Ljubav prema Jednome ostavila je dovoljno prostora za mržnju prema mnogim drugima.”(Niče), pa iznenadni otklon ka religiji, dok traje kainski obračun nad bogatim ležištima prirodnih resursa i strateškim tačkama Plave Planete, postaje spasonosan zaklon od zakona, namijenjenog ekskluzivno i ciljano širokim (bezličnim) masama, iliti takozvanim „običnim ljudima“. Vjera nas determinira, po potrebi našeg izoštrenog eklekticizma kao negatore onog tuđeg Jednoga, koji nije i ne može biti ekvivalent našem, jer nije božanskog, već sotonskog porijekla, čime ukida sve prihvatljivo dogmi i kanonima isključivosti neupitnih vlasnika ključeva Neba. U takovoj misiji Papa pohodi bogate, Dalai Lama odbija da ikada više bude reinkarniran, Reis duhovno zbrinjava žrtve fašizma u bogatoj Norveškoj, a narod pačvork države i u nazivu, muči i moli Boga samo da rata ne bude!

!

Ne mislim na cilj već na čovjeka, zato mi je svaki korak nesiguran.(Meša)

A što je u ovoj cijeloj priči sa intelektualcima i generaciji zlatnih sedamdesetih, pitaće se Razbor, uz disharmoniju na panel diskusiji FB? Većina je, tvrde upućeni, marginalizirana ili potrošena kao bezbjednosno zanimljivi najmoćnijim institucijama države bratstva, jedinstva i ideološke proleterske unisone apologetike, danas vodećim snagama demokratskog redizajniranja i discipliniranja nedotupavnih. Činjenica je da rigidni radikalizam pomućene svijesti o sebi  drugima nije nastao preko noći, a nije, bogme, niti završen sa topovskom paljbom posljednjeg rata koji ni danas ne razumijem ... Nejasno mi je, naime, zašto nam je bio potreban novi most u Mostaru, destine hiljada mrtvih, nanovo umiven i dotjeran Dubrovnik, ruševine i stratišta diljem domovine, pa da se osjetimo svoji na svome u toj rošomonijadi ambivalentnosti i dihotomije, dok tragamo za vlastitim korijenima i identitetom. Zlatni studenti sedamdesetih, ili su postali dio armije ofijunjenih, ili već odavno nose vodu mrtvima, jer veći dio manje površine zemaljske kuge, a posebice Balkanski rog, to sjecište civilizacija, mrzi istinu o sebi; preferira biti plagijat božanskih atribucija svemoći i besmrtnosti, dok život zamire. Ništa novo ni na Zapadu, ni na Istoku! Sve već viđeno! Nove staze do starih ciljeva. Izmiljeli ispod Gogoljevog Šinjela, naspram privremeno amnestiranih zatočenika Švedskog sindroma. Za to vrijeme Zemlja se grozmornošću stresa na starim tačkama rascjepa, opominjući da ništa nije gotovo, sve dok je plodno tle za cvjetanje u bokorima cvijeća zla, ljigave kleveta i zavisti „ ... male puzave opačine, koja ne poznaje nikakvo drugo zadovoljstvo osim potpuno propadanje svog predmeta.“ (Lssing, njemački pjesnik)

Butterfly Effect

"history is a nightmare from which I am trying to awake" („Ulysses“. James Joyce)

Pet tona ića i pića za rođendan

            U namjeri da dan uoči predaje kolumne funkcioniram kao leptir, leteći od cvijeta do cvijeta na pejzažima globalne nam otadžbine, nakon dubioznih analiziranja „vrućeg“ ljeta, dvoumim se s koje strane da zarežem u, naizgled, bezobličnu oteklinu u vremenu.. Tačka u kojoj sam zastala, zapravo, jeste moja vječita potreba da logičkoj slagalici dam matematički smisao uzročno-posljedične povezanosti događaja koje karakterizira efektat domina u relativno kratkom period od samo mjesec dana. Primjenjujući teoriju haosa in vitro i ukalkulisani efektat leptirovih krila od juče na sutra koje je počelo prije 10 hiljada godina, svekolika zbivanja počeše dobijati potpun smisao ispod mog pera. Pa tako i informacija, primjerice, da je slavljenik Natanijel Rotšild, predsednik investicionog fonda vrijednog 22 milijarde dolara, za svoju rođendansku žurku u ekstravagantnoj marini za megajahte “Porto Montenegro” navodno potrošio milion eura, na najvećem party-u viđenom ove godine na Mediteranu koji je doveo u Tivat svjetski jet-set.. Više od 300 gostiju došlo je na “Disko veče” pored ogromnog bazena, gdje su tekli potoci najfinijeg šampanjca, raznih koktela, jela se domaća pršuta, smokve i riba iz Jadrana, a navodno je u tri dana ludih zabava potrošeno gotovo pet tona hrane i pića.Iako je lista gostiju trebala ostati u tajnosti, odali su ih pozlaćeni avioni i luksuzne jahte, a jedan od uglednih gostiju bio je, vele, i nova rado viđena figura među odabranim, kralj Kgosi Leuro Molotego, suveren kraljevine Bafokeng, polu-autonomne južnoafričke plemenske oblasti bogate platinom – još jedan od Rotštildovih kontakata, čvrsto zapečačenih njegovim interesovanjem za rudna blaga. Svoje mesto među VIP zvanicama našli su i bogati Rusi, te Egipatski businessmani, čileanski kralj bakra Androniko Lukšić, porijeklom sa Hvara, princ Farhad Farman Farmaijan iz kajanske dinastije koja je 130 godina vladala Iranom, Jan Haman, direktor „Morgan Kazanove” i jedan od vodećih arhitekata u Evropi, i da ne nabrajam suvlasnike najatraktivnijih destinacija Jadrana, negdašnjeg državnog erara vještačke maćehinske tvorevine, SFRJ, gdje su bila locirana sramotna sindikalna odmarališta ze radničku klasu (ko je još vidio da radnici odmaraju, osim kampovima?).

Vrijeme naplate

            Istini za volju, sudeći po novom valu protesta i tajnama koje su, kao rezultat probijanja komunikacijskih barijera izašle u javnost, ili su, pak, tendenciozno plasirane, skidajući veo misterije sa inkriminirajućeg djelovanja velikog broja državnih i međunarodnih funkcionera diljem svijeta, poput mrčenjaka Khana, konstatacija da se politikom i ekonomijom danas bave uhljupi, sjecikese, teroristi, pedofili, nije daleko od moje gotovosti da povjerujem kako je nekom leptiru tamo u Arizoni pošlo za krilima izazvati nove kataklizme u Aziji i Africi, te ubrzati prijeteći finansijski kolaps velesila i stvoriti promaju u glavi onih koji su 360 hiljada eura platili sociopati da potepa laburističke gamadi podmladak u Norveškom kampu, uvjeren da je sami stub Bildenberga, odbijajući, vjerovatno, da živi od osam eura dnevno, koliko imaju svi oni u BiH što sebe smatraju zaslužnim za djelić blještećih skupocjenih biljura u kraljevskoj kruni vladara svijeta. Ko im je kriv kad su mazlumi, pa su kinjili Mališu iz prve klupe u osnovnoj što je postao direktor njihove firme, dekan ili čak rektor univerze gdje su zaposleni, ili su im djeca na studiju, a ovaj cviko nije ništa zaboravio i, ne, neće se niko izvući- jer je došla na naplatu ulitmativna prijetnja da će oni vidjeti svog boga kad poraste pupoljak i postane golem trn: hebaće ima nanu za svako bolno iskustvo, pa makar i ne bili uzrok, ili posljedica. Trebalo je da kinje onog tunjavog babuna iz posljednjeg reda sa odjećom iz China shopa, ali njegova mati je pekla najbolje kolače u naselju od stotinjak duša.

            Sve rečeno ima svoj briljirajući kontrapunkt u reafirmiranim i restituiranim privilegijama svjetskih plavokrvih, ne nužno modrookih, ograđenih harizmom svojih predaka čija su veličanstvena djela (?) ovjenčana plemenitaškim titulama. Od Wikiliksa do danas se mnogo toga naslućenog i neslućenog slučilo u nešto krupnije od potrage za Svetim Gralom, nimalo infantilnih sanjara i kreativnih avanturista, čiji se zaglušujući bat koraka sve glasnije i jasnije iza brda valja. Krdo gigantskih Ninja kornjača, definitivno nije, a niti već viđenih klonova od tenkova i flota letilica, što za ljubav čovječnosti tamane levitirajuće kamile u pustinji, jer su se preobrazile u svoju suprotnost, pa prijete da nasele svijet i ukinu ljudsku vrstu, ili je, u najmanju ruku uzjašu i natovare, zamjenjujući uloge. Valja, međutim, posebno artikulirati da taj neobični species već otužno dosadno iz Somalije šalje slike umirućih dječijih kostura, čija beskrvna tijela članovi roditelji nepripremljene u pustinjski pijesak kopaju, ne osobito decentno remeteći estetiku i etiku prebogatih dobrotvora bez granica. I to u trenutku vbelikog gubitka civiliziranog svijeta, silno rastuženog smrću Otta von Habsburga čija ceremonija sahrane je bila kraljeva dostojna parada privilegiranih i odabranih, a sve usto zabrinutih za stanje prirodnih resurse, uključujući i ljudske, u globalnim razmjerama. Da bi zubu vremena oteli barem dio potamnjelog sjaja njihovih kraljevskih visočanstava,  promptno reafirmiraju i konzerviraju muzejske eksponate i kapacitete diljem svijeta, štiteći istorijsko nasljeđe bedemom novoosnovanog Château des fleurs international sa zadatkom da educira i promovira royalty family`s members, e da se ne bi utopili u sivilo des gens ordinaires (običnih ljudi), ako već na Planeti treba da ostane samo 500 hiljada živućih potomaka Homo Sapiensa, ili Adama/Adema i Eve/Have, svejedno. Njihova misija će biti potrebnija nego ikada ranije, jer se svijet(ina), napokon, mora dosjeti da nikako ne funkcionira obzeglavljen(a), sa milijardama bosih nogu, nepotrebnih testisa i gladnih usta, koje je nelijepo i vidjeti, posebice kad ničemu ne služe!. A sve nesreće su djelić opomene da uvijek ima gore i da je Einsteinova formula uspjeha, nimalo relativna za opstanaki: „Ako A predstavlja uspjeh, onda je A = x + y + z. Rad je x, y je igra, a z je držanje usta zatvorenim.“ Ostaje mi, duhovnom evnuhu, nejasno samo značenje „y“, ali to za neko drugo vrijeme maštovatih igara bez granica i garancija.

La Comédie humaine

            I sve me u meni i oko mene neodoljivo asocira na Eugène de Rastignaca, junaka novele Le Père Goriot iiz sjajnog Balzakovog ciklusa La Comédie humaine u njegovom prvom naletu na high society, duboko uvjerenog da se uspjeh i status grade radom i osobnim zaslugama. Nas oboje imali smo, svako svoju, godpođu de Bozean, ne možemo krivo svjedočiti, koja je pokušavala razbiti iluziju :"Ukoliko hladnije budete računali, utoliko ćete bolje uspjeti. Ako hoćete da vas se svijet boji, udrite bez milosti. I ljude i žene smatrajte za poštanske konje koje ćete na svakoj stanici ostavljati da crknu, pa ćete ostvariti sve svoje želje". To isto, samo grubljim riječima, govori Rastignacu Vautrin, odbjegli robijaš: "Znate li čime ljudi sebi krče put? Bljeskom genija ili umješnom pokvarenošću. U ljudske mase treba uletjeti kao topovsko đule ili se uvući kao kuga. Poštenjem se ništa ne postiže"i nastavlja: „Oni koji(u Parizu) ukradu sitnicu smatraju se huljama; oni koji kradu milione označeni su kao ljudi puni vrlina". Vautrin je prozreo Rastignacove želje i predlaže mu ubojstvo kako bi došao do novaca koji bi mu omogućili život u visokom društvu. "Takav vam je život", tješi ga Vautrin. "Nije to nimalo ljepše od kuhinje; zaudara kao ona, i ko hoće dobro da jede i pije, mora da uprlja ruke: naučite poslije samo da ih lijepo operete: u tome je sav moral našeg doba".

            Ovaj omatorjeli ženski Rastignac se, međutim, još nije pomirio sa uspjehom pod svaku cijenu, a kako stvari stoje, prije svega sa životnom dobi, vjerovatno neće nikada imati priliku da dođe u iskušenje. Istina, dovoljno je da kao junak našeg doba, na kraju balade, upoznavši tragediju nesebičnosti koju prati posvemašnja bezosjećajnost i nedostatak elementarnog morala prijatelja, surdanika, srodnika "sahrani svoju posljednju suzu" i uzvikne oljuštenim pravima: "A sada je na nas dvoje red!“, shvativši da su pohlepa, zavist i predatorsko skupljanje bogatstva nesitih nalik na morsku vodu; što ih više pijemo, to smo žedniji

            Ima mnogo puteva da se čovjek obogati, i većinom su ružni! Zbog tih i takvih prospekata, ekstremne nesigurnosti onih izvan VIP Tickets Tivatimarine, domaćina povratka porirodi klijentele u kupaćim od nekoliko hiljada dolara, e da bi se zaštitio najvrijedniji lični kvalitet u nezagađenim morima kojeg, uzgred, imamo tek nekih dvadesetak strmih kilometara (u BiH), od izbora naovamo perje leti na sve strane, a kokoti izbljedjelih i obješenih krijesta više uopće ne haju da su postali smijurija od parade istrošenih baštenskih kick boksera za međusobni beskrvni obračun slobodnim stilom. Jedino važno biće da da mogu u širokom luku obići nosače murala na kojima su ispisana imena, a ne funkcije, pa ih se čim prije treba dokopati pod svaku cijenu, i što duže zadržati, neka puste bradu dok se ne zadjedi stečevina za koju ne znaju oni što dolaze, već samo njihovi očevi, poodavno u strogom poretku za linerani matematički niz nepoznanica u asimetričnom izvanzemaljskom prostornom rasporedu. A šta je sa onim efektom lepršanja leptirovih krila koji, ako se javi za samo milimetar dalje ili bliže, remeti čitav proračun „obdarenih“ kalkulanata koji ga, očito, zanemaruju? Da li Terry Pratchett daje odgovor?

            „Bog se ne kocka sa Svemirom; on igra jednu neopisivu igru svoje sopstvene invencije, što bi mogla biti komparirana, iz perspektive bilo kojeg drugog igrača, sa uključenošću u opskurnu i složenu verziju pokera u mračnoj, memljivoj sobi , s praznim kartama za beskonačno učešće u dijeljenju, i sa djeliocem koji neće reći pravila, i koji se cijelo vrijeme osmjehuje.“ ( Terry Pratchett, "Good Omens")

Plausibilna laž: Rodovi i njihove igračke (objavljeno u MaxMinus, br.10)

by Zlata Zunic on Wednesday, November 24, 2010 

Ljudi ne vjeruju u laž jer moraju, već zato što žele. (Malcolm Muggeridge, novinar)



Lovci i lovina

 Programiran da vjeruje u Boga, ali ne i da se plaši Njegovog gnjeva, ljudski rod je neiscrpan zdenac tema. Pokušajmo još jedamput istini prići s leđa, iz zasjede, te baciti snop blješteće svjetlosti na prastaru priču o muškarcu, o ulozi žene i njihovih „usluga“ čovječanstvu, što korespondiraju, u svakom segmentu, sa iskonskom nakanom lovca da, umjesto pokućstva i svih onih dosadnih sitnica, bez kojih se, naprosto, fiziološki ne može opstati, ponudi svojoj odabranici kozmetičku varku kako je nezamjenjiva! Istini za volju, brand je sinonim za zaštićen status i, ujedno, moćna valuta na pijaci svega i svačega. A ženama je trgovina omiljena zabava! Posebno ako mogu kupiti krtletke i zaponce za ostale pripadnice ljepšeg pola.

         S druge strane, pak, osvojiti kraljicu srca svog (bez obzira na osvjedočenu promiskuitetnost) znači supremaciju nad njenim porodom, i najveći broj (ne)sretnica pristaje, ne samo da se pokori, već da svom vitezu na pladnju servira cijeli ženski rod, doživljavajući ga nelojalnom konkurencijom. Nije, uopće, bitno što, pritom, gubi svoje najjače uporište, jer vještica spaljena na lomači jedna je briga manje. Nesmiljena borba za privilegije i perspektivu da preko naručja muškog roda, ovdje i sada, uđe u posjed 99 procenata svjetskog bogatstva, nema alternativu. Treba li jači motiv u utrci za laskavu ulogu jednog od selektora reprezentativnog uzorka žena koje „mogu proći“? Istina, maske, kostimi, mizanscen, pa i retorika za tu zahtjevnu ulogu, mijenjali su se tokom vijekova, sukladno vremenskoj distanci od sramotnog izbacivanja iz Raja, dok se množenjem nije došlo do dijeljenja, a ono je uvijek složenija operacija, pa su se i mentalni kapaciteti nužno prilagođavali kvalitativno i kvantitativno drugačijim uvjetima „šarmiranja“, do posjedovanja, uključujući i poželjno silovanje. Ako slijedi nagrada ili odšteta, zašto ne?.

Prauzrok bola-nije istina

 Predstavnici nove istraživačke intelektualne elite Zapada tvrde da se 99 odsto svih problema s kojima se čovječanstvo suočava, može pratiti do istog uzroka: vjerodostojne laži, najčešće do perfekcije smišljenoj u krugovima slabijeg pola i njima slične polovine muškog roda. Jedan od vodećih, Robert Canup, veli: „Ukratko, ljudi vjeruju ono što im je "poznato", ili ono što je dio dugoročnog programa upoznavanja sa uvjerljivim vjerodostojnim lažima, koje onda postanu ISTINA, samo zato jer su im poznate.“ Najsnažnije od tih ljudskih invencija, od kojih su brojne kanonizovane, toliko su šarmirajuće i šokantno „stvarne“, da nikome ni ne pada na pamet ispitivati njihovu valjanost. U prilog ovoj tezi Doktor Laura Knight Jadczyk : „ Nesvjesna eliminacija podataka koji su, ili se čini da su neumjesni, počinje biti uobičajena praksa, prihvaćena od cijelog društva. Rezultat toga je da bilo koji misaoni procesi, temeljeni na tako krnjim informacijama, ne mogu polučit ispravne zaključke i stavove.“

         Jasno, ovaj put treba malčice "usporit" sa brzinom i oštrinom pile za žensku lobotomiju, jer ima nagovještaja o reprizi zatamnjenja slike, u režiji onih koji vole sivilo svojih sigurnih jazbina i fortifikacije načinjene od tijela i djela neumornih čuvara pravovjernosti, ma šta ono značilo. Zaboga, sinekure zavise od PR, a neki skalpeli, usto još u ženskoj ruci, ne samo da ne prate zadanu liniju, nego „retuširaju“ sliku lica za publikum priređenu; reckaju po vlastitoj zamisli, pa ih valja, ako ništa drugo, vratit na popravni. Da ne bi opet letjelo perje na sve strane, sklonimo se u sjenu autoriteta koji vole smijuljice, hrabro čuvajući zajedničke tajne.

Apologija za Muppet Show Kermite i Miss Piggy

Žene su čudo! Jedini način da ih se stalno ima budne na stražarama muških stvari, jeste obećanje da će magijom bezvremene ljubavi, kad-tad, bundevu pretvorit u zlatnu kočiju. Međutim, ako želi biti veliki, strašni laf, džuvegija će da kidiše na nešto sličnije Bastilji, i što su jače, impresivnije, to je i status porobljivača, oliti gospodara, neupitniji. I sve ovo do prvog palanačkog čurčije, gdje se uzima prava mjera i odabire koža, po nalogu filistara. „Nadogradnja" je izravno proporcionalna pometnji duhovnih i intelektualnih kriterija, o čemu bi Nušićeva gospođa ministarka mogla malo više i zrelije divaniti.         

          U svojoj fascinaciji europejstvom, zaboravljamo da se svugdje, ispod tankog sloja glazure krije pihtijast sadržaj, što za potrebe dnevne prezentacije, učas iz varvarstva uskače u dekadencu, preko podebelog bankovnog računa, bez imalo oklijevanja zboreći mudroslovlje. Ili nam je, upravo to najsnažniji motiv? Valjda je in željeti glavnu ulogu u tuđim životu, popunit sve svoje praznine, a da, pritom, ništa zauzvrat ne dajemo, jer je već samo naše postojanje dovoljna nagrada. Neki to sve vole vruće, drugi tek podgrijano, dok se ostatak smrzava pri samoj pomisli na Muppet Show Kermite i Miss Piggy. Posljednji su, zaisgurno, pravi luzeri, ali o izboru igračaka se ne raspravlja!        

         Ovo je samo jedno od sve većeg broja nepoželjnih razmišljanja o sebi, o nama, tek za predah od apologija za dobro uštimane pokojnike i pokajnike, jer nešto, ipak, nije jasno u onoj rasprostranjenoj maksimi da su u laži kratke noge.Ne bi li, tada, gotovo cijeli ženski rod hodao na stražnjicama, dok bi muškarci, kao i uvijek, preferirali nešto mekše?

I Bog ima svoj pakao-ljubav prema ljudima

MaxMinus-Velika bol nije nijema