Tvoj
zadatak nije da tragaš za ljubavlju, nego samo da tražiš i nađeš barijere
unutar sebe koji si izgradio prema njoj. (Your task is not to seek for love,
but merely to seek and find all the barriers within yourself that you have
built against it.) Jalal al-Din Rumi
Pažnju
mi ovih dana zaokuplja misao o društvenim mrežama, oliti eufemizmu za
portale izravnog komuniciranja među ljudima koji, po prvi put, razgovaraju bez
diplomatskih posrednika što se, svako malo izvrgne u svojevrsni reality show
ili farmu sa staklenim zidovima, iza kojih svi suptilni i delikatni dekori ostaju
nevidljivi. Da ne bi bilo zabune i krivih tumačenja, inokuliranih i u prividno
korektne sugovornike, prethodna konstatacija ne naslanja se, iskljućčivo, na subjektivno,
iskustveno proživljeno, nimalo uljuđeno! Uporište su „objektivna“ istraživanja
svjetskih znanstvenika o psihološkim efektima novog vida, naoko bezazlenog
čavrljanja preko, primjerice Facebooka i Twittera, zaključujući da je
fascinacija slobodom iza tastature uvelike pretvorila Internet u svojevrsno
sveti(li)šte, kao derivat glagola svetiti (se) i zadovoljenje, ne baš
altruističkih, nakana jednog ovećeg broja abonenata degustacija, posebno onih
sa političkim i umjetničkim delicijama, prenoseći svoje apetite na teren zagarantirane
privatnosti. A, znatiželja duhovno oštećene percepcije nikada nije
dobronamjerna kad proniče u tajni tuđi svijet najdublje čuvane istine o nama, o
sebi, muteći virove suza što nas ne mogu isplakati, besane samoće i gromoglasne
tišine. Postaje frustrirajuće, nalaz je psihologa, i treba imati želudac da se
"provari" nevjerovatan zbir anahronosti, kontroverzi i kontradikcija,
a da o ostalim iracionalnim krivuljama duha i duše, ne govorimo.
Veoma težak
teren za nekog ko je iz reda „ostali“, čija su glasna razmišljanja, inače
ekskluzivno pravo samo "certificiranih" PR majstora, nerijetko bila
predmetom palanačke žvake sa ruba pameti i beskrajno ružnog mirisa i ukusa,
valjda kao dimna zavjesa u rimfuzi, kako bi se zasjenila nakana „neobičnih“ i
njima odanih „polu-običnih“da se, razgrčući sve živo i neživo rukama i nogama,
zauzme , ako ništa, a ono jedno od prednjih mjesta u pozorištu, dok je loža
ciljna odrednica! Ostavljen nam je izbor: Štokholmski ili Pakistanski sindrom.
Klasični primjer oksimorona. Alternativa su čipovi pace-peace-makera, ili ona
čudna bijela košulja. Zvuči poznato, zar ne?
Krenimo
redom! Naime, nakon odlaska u mirovinu, posljednju (ne)zasluženu nagaciju,
ali i svih čudesnih faza transformiranja od roba do groba, prijatelji su mi sugerirali
da se „upišem“ na novi fakultet Univerziteta Facebook International, jer je to,
po njima bio pravi put do relaksacije i rekompenzacije sebe zaturenog pod tuđe
crvene tepihe. Sada, pak, dok razmišljam o toj „dobitnoj kombinaciji“ na koju
sam potrošila dvije dragocjene godine, nalazim milion osim jednog opravdanja (
„obaveza“ na FarmVille-u) zašto ne dijelim njihovo uvjerenje (puno mi je,
brate, trebalo!). Naprosto, oduzima mi previše vremena koga odbrojava neko
drugi, neumoljiviji i određeniji od iluzije o sebi besmrtnom, a ispostavilo se,
ujedno, da je u suprotnosti sa mojom prirodom, lišenom takmičarskog elana i
prevelike društvenosti, kojima su bliske ekstatične i skliske staze promocije
kroz distancom zaštićene manifeste, pamflete, proklamacije o zdravijem
življenju sa grupnim vještinama ekološki prihvatljivog prakticiranja bacanja
kamena s ramena i beskonačnih natezanja konopca, te gađanja u glavu i pleksus kažnjenika
u sredini polja „Između dvije vatre“,
najčešće izuzetih iz koalcija, dobrovoljno, ili nemilošću „vođe“, svejedno.
Retuširanje?
Da, zasigurno, reći mislima i živcima:"Zbor" na ovaj način,
retuširanje je samog sebe, meni poprilično strano i, pomalo, frustirajuće, dok
o onom efektu u stilu; “Ubiti pticu trkačicu!“ što zlostavlja jadnog kojota,
ovdje i sada, da ne počinjem. Prečesto rezultira navadom da vezemo po vlastitoj
svijesti i savjesti tupom iglom i koncima turobnih boja koje nam je neko
tutnuo, neželjene, u ruke, što je, složićemo se sve drugo, osim razbibriga. Priznajem,
zbunila me dvojnost, jing-jang, žestina-blagost, nježnost-strastvenost,
poetičnost-prizemnost, a samo je trebalo imati volje kojih 150 godina, da sve
te krajnosti naučim i objedinim u profinjenu renesansnu ličnost, i čarobni
portret brižljivo skrivan na tavanu.
-„Pa nisi ti Dorian,“ rekoh sebi.“Ma to bi više ličilo na dr
Jackilla i mr. Hydea. Ti jesi renesansni pokus od baršuna, a da bi se nosila s
tim mixom oksimorona, trebalo bi još uvijek vrijedno iščitavati markiza Sadea,
da se malo uzburka krv: ima romantike i u naizgled vulgarnim eksplicitnostima!“
Potom slijedi logična dilema: „Šta bi bila autentična inspiracija za ovaj
mazohistički nolens volens pristanak i rekonfiguraciju samog sebe, koji bi, eto
malo da bude dijelom one bučne i kitnjaste javnosti, gdje nas ne primjećuju,
namećući nam osjećanje nelagode dok govorimo u Ich formi?“ U početku bijaše
samo riječ: topla, ljudska, unikatni biser, i kad je dobila svoju vrijednost
kroz pohvalu koja je svakom normalnom ljudskom biću podsticajna, odjedamput je
postala bič božiji, Atila, što se ljutito obrušava na sljedbenike koji moraju
biti tu, u strogom poretku stroja sa zaštitnim znakom, ako žele ostati u
funkciji pratećeg voda, zaduženog za naše sujete. Razumljivo,
čovjek nije izolirana jedinka, već dio društvenog okruženja na kome se, kao u
ogledalu, projiciraju plime i osjeke, usponi padovi svih silnica što
determiniraju jedan civilizacijski milje, u širem kontekstu. Upravo zbog toga,
a ne iz skromnosti, moram reći da sve što nas okružuje, uključujući i samu
sebe, uzimam sa velikom dozom rezerve, skepse, pa i zebnje, jer ne umijemo ili
nemamo dovoljo hrabrosti postati ono što smo mogli biti-Ljudi, a ne strunjače i
nove akrobate u poletu.
I dok traje
beskonačna prepiska međusobnog pomilovanja u ostrakizmu nove dimenzije, treću
sedmicu Egipćani na ulicama drevnog Kaira traže pravdu za sebe, djecu,
stare i onemoćale, te ostavku već odavno izlapjelog lidera, teškog 70 milijardi
dolara.koji je ukinuo stanovnike ove predivne, bajkovite zemlje. Vrhunac
ironije je ponuđena nagodba o povećanju penzija i plaća za 15 odsto od aprila.
Nema tog pakla koji bi im otvorio vrata, ili kako kaže Arsen Dedić:
„Ako su to te vrline
nek se moj ugled ljulja;
ostao bih i dalje izrod, loš primjer i hulja
nek se moj ugled ljulja;
ostao bih i dalje izrod, loš primjer i hulja
Ako je to taj kralj
zar je moj izbor čudan:
radije sam Rigoletto, čuvena dvorska luda
zar je moj izbor čudan:
radije sam Rigoletto, čuvena dvorska luda
Na
našim stranama ništa novo: stara postava svira evergreen. Nostalgično i
apatično, ali ne i atipično, pa je Incko riješio da dijeli crvene kartone zbog
distoniranja zanesenih u svoje dionice. Naime, „Visoki predstavnik može da smjenjuje zvaničnike ili donosi zakone, pa
tako može i da obustavi isplatu njihovih primanja iz budžeta institucija, a
ovakav scenario ozbiljno se razmatra i u Briselu, jer bi se njime jednim udarcem
uradile dvije važne stvari:političari bi bili kažnjeni, a nova primjena bonskih
ovlaštenja ne bi naišla na veliku osudu javnosti, jer građani mjesecima
negoduju zbog činjenice da poslanici primaju basnoslovne plate, a ništa ne
rade.“(Vijesti.ba) Čemu žurba, a i jedna plaća, manje-više; neće ostati
gladni, još manje na ulici, bez posla! I dok se iza zatvorenih vrata, pet
mjeseci nakon izbora, vodi pravi rovovski rat za osvajanje ključnih pozicija u
vlasti, običan se čovjek zabavio svojim jadima sa najavljenim poskupljenjima, i
onim na hinjaka. Indikativno je da je upravo u ovom trenutku Klinton zakazao Konferenciju
pod nazivom "Amerika na raskršću: Dejtonski sporazum i početak diplomacije
21. stoljeća", uz prisustvo mudrih glava iz regije.
Kulise
se doimaju kao za Dayton II...
Čini se da su sve su opcije otvorene, a asociraju na nezaboravni citat iz nedavno
filmovanog trilera „The Prestige“, engleskog pisca Christophera Priesta:
„Svaki veliki magijski trik sastoji se od
tri dijela: prvi dio nazvan je "Postavka".
Mađioničar pokazuje nešto obično: špil karata,zeca u šeširu ili čovjeka...
dajući mogućnost da provjerite da li je
to doista pravi, nepromijenjen, normalan. Ali, naravno, vjerojatno nije. Drugi
čin se zove „Performans“. Mađioničar
uzima to nešto obično i učini ga izvanrednim (ili nevidljivim). Sada ste u
potrazi za tajnom, ali nećete je pronaći, jer, naravno, vi to ne tražite
stvarno. Zapravo, realno ne želite znati. Želite biti prevareni. Međutim, još
nećete pljeskati. Jer učiniti da nešto iščezne nije dovoljno; vi osjećate da to
morate vratiti. Zato svaki trik
magije ima treći čin, najteži dio: „Prestiž“
(efekat, utjecaj)“. Šta se krije iza ove formule za pamćenje od tri „P“, teško je proniknuti, ali, uz
ostalo, asocira i na Ludolfovu konstantu π za mjerenje kružnice i krugova( Danteovih).
https://www.youtube.com/watch?v=A76zD6Wegs8
ReplyDeletehttps://www.youtube.com/watch?v=A76zD6Wegs8
ReplyDelete