Lucida intervala (Bosanska verzija Kanotovog moralnog imperativa)

• Jedina važna stvar, kada budemo odlazili, bit će tragovi ljubavi što ćemo ih ostaviti za sobom." Albert Schweitzer

            Od ulaska u svijet odraslih tragam za znacima svog davno napuštenog dječijeg univerzuma koji kao da je nestao u nekoj dalekoj maglini iza paralelnih svjetova, doimajući se tek fazom nesvjesnog u igri odrastanja i zrenja. Današnja kolumna neće biti krvava hronika historijsih svjetskih turbulencija, na ivici katastrofe, nego naša ustajali i pomalo mrtvački sladunjav tanki pokrov svakodnenvice, iz koje se rađa nova bljesak oštrice neiskovane dimiskije, još uvijek zaturene u tami,za korteksa. I sve što nam se jutrom otvara na novoj stranici prekratke knjige života, roji bezbrojem pitanja: koliko smo se otuđili, koliko smo uspjeli biti i ostati ljudi, pretvoreni magijom New Age alhemije u Pandorine kutije pohlepe, egoizma i bezumlja, bez sjećanja na sebe davno usnule, napuštene i od Majke Prirode, ili Stvoritelja? U ljubavi začeti, nismo na svijet došli zli po poslanju. Misija naša je bila plemnita: pronaći vlastitu stazu vjere u snagu duhovnosti i posvećenosti svetosti života, gdje se sva mudrost sažima u ljepotu Nauma Postojanja. Da smo zalutali u apsurd, onkraj staze humanosti svjedoči infernalna slika modernih satrapa koji ne poznaju pojam riječi: kajanje,ljubav,praštanje, već „gazi i ubij“, ne prihvatajući sebe u ljudskom liku, s kojim sve ostalo tad dobija drugo značnje, pa je porok vlasti i profita jedina prihvatljiva ljubav, a zlo njegovo znamenje.

            Bez prologa i epiloga ispričaću priču koja prestaje biti pouka, ali ostaje svima poruka da smo saučesnici u perverznom reduciranju svijesti i savjesti, arogantnom iščašenju uma i devijaciji emocija, zbog čega kanibalski jedni druge pretvaramu u hranu svojoj nesavršenosti, traganju za izgubljenim identitetom, uplašeni vlastitom empatijom kao izvorom slabosti, toj veličanstvenoj ljudskoj osobini koju nam niko ne može uzeti, osim nas samih. I tu je kraj onoga ko smo htjeli i mogli biti, kao vlastita odluka ili roditeljska želja. Nestankom sućuti, mi ukidamo i sebe sa korijenima što traju milenijima, bez izgleda da ih, izgnjile, uskoro reanimiramo. Nakon godinu dana otpora prema svemu što liči na zdravstvenu instituciju,odlučih ovih dana posjetiti ljekara porodične medicine i ostadoh potpuno poražena ishodom, nakon četiri sata čekanja! Počnimo redom. Po ulasku u oronulo, soc-realističko zdanje, sjedoh na jednu od praznih stolica do starije šutljive dame i, kao što to žene često čine, počinje priča o djeci, o unucima, o sinu mašincu koji je drugi put tamo negdje na Srednjem Istoku, jer obitelj nije imala od čega živjeti:-„Čekam poduže danas, a unuk mi dolazi na ručak“, veli ona meni, i dodaje: „Znate ja sam učiteljica, davno došla iz Vojvodine i tu sam se udala, a u penziju otišla početkom rata, jer atmosfera u školi me pomalo frustrirala. Ja vas poznajem, vi ste ona plava djevojka iz Oktobarske o kojoj su svi pričli kao čudnoj i posebnoj mladoj dami. Poznavala sam i Vaše roditelje, divne ljude. Znam, sve znam šta se desilo i kako mama nije mogla podnijeti ono što se svima činilo nepravdom, a niko se nije usudio protestvovati...“

            U tom trenutku izađe doktorka sa par kartona u ruci, pogleda nas dvije i prozva gospođu sa šešriom da uđe. Mislila sam kao i svi drugi da je došla, napokon, na red, pa će na vrijeme stići svom unuku, koji danas sedmi put polaže jedan od završnih ispita na fakultetu, i baka brine da nije previše gladan, jer zbog treme jutros mu se stomak prevrtao i „ne uze ni zalogaj u usta“, napomenu ona tiho i brižno. Okrenuh se oko sebe i vidjeh da nas i nema tako mnogo, možda i sama stignem na vrijeme do unuka, premda, bez obzira na zakazane termine, nerijetko buljuci tupamorosa i zaslužnih, pa i rodbine sa svih strana, ulijeću bez pitanja. Teško se othrvati takvim napasnicima, pomirljivo konstatujem u sebi. Nije ni ljekarima lako, počeh da lamentiram nad takvom sudbinom, kad začuh glas: „Oprostite, da li je slobodno?“ i podigoh pogled prema prelijepoj djevojci s licem od slonovače i gustom kosom boje čokolade. Već sam bila gladna, pa mi ta asocijacija bila najbliža, valjda, i u sebi se nasmijah nesvjesnom, asocijativnom kanibalstvu lutajući mislima do svog napunjenog frižidera. Ugledah , bez smisla i sadržaja šarajući očima, djevojačke čizmice gumenjare u nježnim bojama krema za torte i, onako usput, uz mali kompliment, upitah gdje je kupila tako nenametljiv, ali zaista s ukusom kreiran i veoma praktičan par cipela za kišu i snijeg.

            -„ U Beogradu“, odgovori ona, nervozno rujući po mobitelu, besprijekorno uređenim noktima i, kao da se objašnjenjem želi nešto opravdati, dodade: „- Znate, ja se liječim tamo, pa sam ih posljednji put našla na sniženju...“ Potom iznenada promijeni temu: „Vidim da dugo čekate, a ni ja nisam baš unutar tajminga. Šta da radim? Moram čekati, jer ne smijem prekidati terapiju!“ U meni nastade tajac, strah od pitanja koje lebdi na ustima. Djevojka me iskosa pogleda, osmjenu se i reče:„Bolujem od tumora u zdjelici i sinusima, a zbog pogrešne dijagnoze, do odlaska u Beograd, postajalo je sve gore. Sada bolest miruje, i idem tamo svakih šest mjeseci na redovni pregled i izmjenu terapije. Zato moram da radim u kafiću, jer sama sebi obezbjeđujem dio sredstava...“ Pa odlučnim glasom objasni: „ Znate, očeva i mamina plata nisu dovoljne, ako moramo platiti na svaki znak pogoršanja 1000 Eura, a Zajednica zdravstvenog refundira samo 30 KM. Usto i studiram i, ono što me najviše boli, već duže padam na jednom ispitu...To je zbog imena. Znate, moje ime je kršćansko!“ U meni sva bol svijeta u plimni talas se pretvori, okrenuh se k njoj i rekoh: „Dijete, gledjate me, dušo! Nema to veze sa imenom, već nečim sasvim drugim! Nažalost, živite tu i svjedokom ste da su poznanstva, usluge i pokloni jedini siguran i prohodan put do uspjeha.“

• Izaberi posao koji voliš, pa ni jednog dana nećeš morati da radiš. ( Confucious)

            Ispričam joj nelijepu priču o sebi, o sinovima, ilustrirajući zastrašujućim argumentima i bezdušnim protagonistima, ponavljajuci joj da nepotizam, jaranski interesi i para određuju prioritete.-“Znam, razumijem Vas, ali on je tako rekao nekom svom kolegi koji ga je pitao što se to sa mnom dešava!?“ U tom trenutku doktorica se ponovo stvori na vratima i, gle, čuda, prozva upravo nju da uđe! Djevojka me milo dotaknu rukom i tiho izusti: „Doviđenja!“ Zašto, Bože, kažnjavaš ovu djecu, sve i da su roditelji krivi, prolomi se u meni glas matere i, na pragu suza, osjetih kako se stolica kraj mene lagano uvinu pod visokom stastitom ženom u ranim srednjim godinama:- „Ja i ne pitam da li je slobodno“ odsječno i tiho reče, gledajući u pod. Da pobjegnem od gromoglasnih oluja protesta u sebi, našalih se:- „Svi poreski obveznici imaju isto pravo na ove polomljene stolice, pa koja izdrži“, aludirajući na našu visinu i korpulenciju. Zaustih da dodam kako nikako da shvate da Bosanci nisu po EU standradima, kad ona vrati priču na beskonačna čekanja pred ordinacijama, gdje su norme, ali i etika ljekara drastično reducirane: “Oprostite što sam prisluškivala vaš razgovor sa onom mladom djevojkom. Ma, nisam kukavica, ali me interesiraju aritmije, jer ih imam od pogibije muža. Nekako sam se s tih stotinu i dvadeset otkucaja nosila dok su svekar i svekrva bili živi. Imali smo troiposoban stan, jedni druge tješili ... Znate, Brčansko ratište je bilo strašno“, naglo zaključi taj dio priče i nastavi:-“Kada su oni umrli, došli nam iz firme ili Općine, više ne znam, i rekli da mi nemamo pravo tu ostati. . Dodijeliše djeci i meni manji, ruševan stan, a onda na sudu neko iz Srbije ga dobi nazad, pa nas premjeste u nešto potpuno neuslovno...Teško ga i nazvati stanom.“

           Dalje sam slušala riječi i nastojala da ih ne zapamtim, jer je govorila muka, gorčina, promašen život koji se bori dokazati sebi suprotno. I bijah srećna kad doktorka i nju prozva. Kasnije sam shvatila da taj sistem selekcije nije bio slučajan, ali je moje tijelo već posustajalo od gladi i iscrpljenosti; dobih vrtoglavicu i odlučih pokucati na vrata: „Molim Vas, doktorka, samo uputicu za kontrolu pacemakera!“ Taj bijeli mantil okrenu glavu prema sestri i kao da ne postojim: „Molim Vas, sestro Ana, izvedite pacjenticu i objasnite joj da nema pravo ovako ulaziti!“ Kroz vene mi prostruja onaj stari borac:“ Draga damo, ja imam internacionalnu iskaznicu, ne osjećam se dobro, i sve što mi se desi, Vaša je krivica!“ Istog trenutka začuh njen arogantan krik trijumfa: „Ovdje sam za Vas doktorka, a ne dama!“ Neki čudan glas iz mene, potpuno svjesne da je sve bila provokacija, progovori:“Tačno, niste dama, ali ste još manje doktor! Sestro Ana, tražim da mi se karton prebaci u područnu ambulantu mog novog naselja!“ Divna i plemenita, istinski altruist, do detalja upoznata kroz kakav sam pakao prošla, Ana će tiho: “Profesorice, ja bih za Vas sve učinila, ali pravila...“ I gleda me pogledom punim sućuti, razumijevanja i osjećanja nelagode, dok mirna i posve odlučna stojim kraj pulta s kartonima:

“ Vi znate, sestro Ana, da ja umijem sama sebi pomoći, ali me obavezuju pravila na redovnu kontrolu. Zar su te tri minute vrijedne ovog cirkusa javnog ispada kao dokaza ovlasti i supremacije?“ Dubok, mukao glas muškarca kraj mene prozbori: „Koliko je sati?“ Gledajući u sestru tumačila sam njen nemir kao osupnutost nemilim događajem, ali me prenu predusretljivo nastojanje da situaciju drži pod kontrolom: „Četiri, Enko! Eno sata iza tebe“

-          “Ne želim tvoj odgovor, Ane, već Germankin i praznim plavim očima gleda u mene, netremice taj orijaš od čovjeka: „Sjećaš me se, je li? Enko bio lud, a lijekova nema! A niste znali da sam genije koji samo hoće da ljuduje s robovima što su prestravljeni išli na posao dok je po gradu kljucalo. Šta ti rekoh, Germanko? Rat će prestati jednom, mora, to je neminovnost. Enko će ostati isti, a svi vi bićete ludi. Jesam li bio u pravu? Vidi šta ti se desi!“ Pričali su njegovi učitelji i nastavnici da je bio granični genije, odlikaš, ali okruženje i sirotinja bili su tezulja na vagi usuda. Je li Enko otjelotovorenje i podsjetnik da je bosanska snaga i ljepota bolom pretvorena u prohujali san o uludo potrošenoj životnoj energiji, razmišljala sam izlazeći u neizvjesnost iz ništa.

 ZlZ-Lector

Ubiti Pticu trkačicu i spasiti kojota ( ili oksimoron)

                                       

Tvoj zadatak nije da tragaš za ljubavlju, nego samo da tražiš i nađeš barijere unutar sebe koji si izgradio prema njoj. (Your task is not to seek for love, but merely to seek and find all the barriers within yourself that you have built against it.) Jalal al-Din Rumi

            Pažnju mi ovih dana zaokuplja misao o društvenim mrežama, oliti eufemizmu za portale izravnog komuniciranja među ljudima koji, po prvi put, razgovaraju bez diplomatskih posrednika što se, svako malo izvrgne u svojevrsni reality show ili farmu sa staklenim zidovima, iza kojih svi suptilni i delikatni dekori ostaju nevidljivi. Da ne bi bilo zabune i krivih tumačenja, inokuliranih i u prividno korektne sugovornike, prethodna konstatacija ne naslanja se, iskljućčivo, na subjektivno, iskustveno proživljeno, nimalo uljuđeno! Uporište su „objektivna“ istraživanja svjetskih znanstvenika o psihološkim efektima novog vida, naoko bezazlenog čavrljanja preko, primjerice Facebooka i Twittera, zaključujući da je fascinacija slobodom iza tastature uvelike pretvorila Internet u svojevrsno sveti(li)šte, kao derivat glagola svetiti (se) i zadovoljenje, ne baš altruističkih, nakana jednog ovećeg broja abonenata degustacija, posebno onih sa političkim i umjetničkim delicijama, prenoseći svoje apetite na teren zagarantirane privatnosti. A, znatiželja duhovno oštećene percepcije nikada nije dobronamjerna kad proniče u tajni tuđi svijet najdublje čuvane istine o nama, o sebi, muteći virove suza što nas ne mogu isplakati, besane samoće i gromoglasne tišine. Postaje frustrirajuće, nalaz je psihologa, i treba imati želudac da se "provari" nevjerovatan zbir anahronosti, kontroverzi i kontradikcija, a da o ostalim iracionalnim krivuljama duha i duše, ne govorimo.

            Veoma težak teren za nekog ko je iz reda „ostali“, čija su glasna razmišljanja, inače ekskluzivno pravo samo "certificiranih" PR majstora, nerijetko bila predmetom palanačke žvake sa ruba pameti i beskrajno ružnog mirisa i ukusa, valjda kao dimna zavjesa u rimfuzi, kako bi se zasjenila nakana „neobičnih“ i njima odanih „polu-običnih“da se, razgrčući sve živo i neživo rukama i nogama, zauzme , ako ništa, a ono jedno od prednjih mjesta u pozorištu, dok je loža ciljna odrednica! Ostavljen nam je izbor: Štokholmski ili Pakistanski sindrom. Klasični primjer oksimorona. Alternativa su čipovi pace-peace-makera, ili ona čudna bijela košulja. Zvuči poznato, zar ne?

            Krenimo redom! Naime, nakon odlaska u mirovinu, posljednju (ne)zasluženu nagaciju, ali i svih čudesnih faza transformiranja od roba do groba, prijatelji su mi sugerirali da se „upišem“ na novi fakultet Univerziteta Facebook International, jer je to, po njima bio pravi put do relaksacije i rekompenzacije sebe zaturenog pod tuđe crvene tepihe. Sada, pak, dok razmišljam o toj „dobitnoj kombinaciji“ na koju sam potrošila dvije dragocjene godine, nalazim milion osim jednog opravdanja ( „obaveza“ na FarmVille-u) zašto ne dijelim njihovo uvjerenje (puno mi je, brate, trebalo!). Naprosto, oduzima mi previše vremena koga odbrojava neko drugi, neumoljiviji i određeniji od iluzije o sebi besmrtnom, a ispostavilo se, ujedno, da je u suprotnosti sa mojom prirodom, lišenom takmičarskog elana i prevelike društvenosti, kojima su bliske ekstatične i skliske staze promocije kroz distancom zaštićene manifeste, pamflete, proklamacije o zdravijem življenju sa grupnim vještinama ekološki prihvatljivog prakticiranja bacanja kamena s ramena i beskonačnih natezanja konopca, te gađanja u glavu i pleksus kažnjenika  u sredini polja „Između dvije vatre“, najčešće izuzetih iz koalcija, dobrovoljno, ili nemilošću „vođe“, svejedno.

            Retuširanje? Da, zasigurno, reći mislima i živcima:"Zbor" na ovaj način, retuširanje je samog sebe, meni poprilično strano i, pomalo, frustirajuće, dok o onom efektu u stilu; “Ubiti pticu trkačicu!“ što zlostavlja jadnog kojota, ovdje i sada, da ne počinjem. Prečesto rezultira navadom da vezemo po vlastitoj svijesti i savjesti tupom iglom i koncima turobnih boja koje nam je neko tutnuo, neželjene, u ruke, što je, složićemo se sve drugo, osim razbibriga. Priznajem, zbunila me dvojnost, jing-jang, žestina-blagost, nježnost-strastvenost, poetičnost-prizemnost, a samo je trebalo imati volje kojih 150 godina, da sve te krajnosti naučim i objedinim u profinjenu renesansnu ličnost, i čarobni portret brižljivo skrivan na tavanu.

-„Pa nisi ti Dorian,“ rekoh sebi.“Ma to bi više ličilo na dr Jackilla i mr. Hydea. Ti jesi renesansni pokus od baršuna, a da bi se nosila s tim mixom oksimorona, trebalo bi još uvijek vrijedno iščitavati markiza Sadea, da se malo uzburka krv: ima romantike i u naizgled vulgarnim eksplicitnostima!“ Potom slijedi logična dilema: „Šta bi bila autentična inspiracija za ovaj mazohistički nolens volens pristanak i rekonfiguraciju samog sebe, koji bi, eto malo da bude dijelom one bučne i kitnjaste javnosti, gdje nas ne primjećuju, namećući nam osjećanje nelagode dok govorimo u Ich formi?“ U početku bijaše samo riječ: topla, ljudska, unikatni biser, i kad je dobila svoju vrijednost kroz pohvalu koja je svakom normalnom ljudskom biću podsticajna, odjedamput je postala bič božiji, Atila, što se ljutito obrušava na sljedbenike koji moraju biti tu, u strogom poretku stroja sa zaštitnim znakom, ako žele ostati u funkciji pratećeg voda, zaduženog za naše sujete. Razumljivo, čovjek nije izolirana jedinka, već dio društvenog okruženja na kome se, kao u ogledalu, projiciraju plime i osjeke, usponi padovi svih silnica što determiniraju jedan civilizacijski milje, u širem kontekstu. Upravo zbog toga, a ne iz skromnosti, moram reći da sve što nas okružuje, uključujući i samu sebe, uzimam sa velikom dozom rezerve, skepse, pa i zebnje, jer ne umijemo ili nemamo dovoljo hrabrosti postati ono što smo mogli biti-Ljudi, a ne strunjače i nove akrobate u poletu.

            I dok traje beskonačna prepiska međusobnog pomilovanja u ostrakizmu nove dimenzije, treću sedmicu Egipćani na ulicama drevnog Kaira traže pravdu za sebe, djecu, stare i onemoćale, te ostavku već odavno izlapjelog lidera, teškog 70 milijardi dolara.koji je ukinuo stanovnike ove predivne, bajkovite zemlje. Vrhunac ironije je ponuđena nagodba o povećanju penzija i plaća za 15 odsto od aprila. Nema tog pakla koji bi im otvorio vrata, ili kako kaže Arsen Dedić:

„Ako su to te vrline
nek se moj ugled ljulja;
ostao bih i dalje izrod, loš primjer i hulja

Ako je to taj kralj
zar je moj izbor čudan:
radije sam Rigoletto, čuvena dvorska luda

            Na našim stranama ništa novo: stara postava svira evergreen. Nostalgično i apatično, ali ne i atipično, pa je Incko riješio da dijeli crvene kartone zbog distoniranja zanesenih u svoje dionice. Naime, „Visoki predstavnik može da smjenjuje zvaničnike ili donosi zakone, pa tako može i da obustavi isplatu njihovih primanja iz budžeta institucija, a ovakav scenario ozbiljno se razmatra i u Briselu, jer bi se njime jednim udarcem uradile dvije važne stvari:političari bi bili kažnjeni, a nova primjena bonskih ovlaštenja ne bi naišla na veliku osudu javnosti, jer građani mjesecima negoduju zbog činjenice da poslanici primaju basnoslovne plate, a ništa ne rade.“(Vijesti.ba) Čemu žurba, a i jedna plaća, manje-više; neće ostati gladni, još manje na ulici, bez posla! I dok se iza zatvorenih vrata, pet mjeseci nakon izbora, vodi pravi rovovski rat za osvajanje ključnih pozicija u vlasti, običan se čovjek zabavio svojim jadima sa najavljenim poskupljenjima, i onim na hinjaka. Indikativno je da je upravo u ovom trenutku Klinton zakazao Konferenciju pod nazivom "Amerika na raskršću: Dejtonski sporazum i početak diplomacije 21. stoljeća", uz prisustvo mudrih glava iz regije.

            Kulise se doimaju  kao za Dayton II... Čini se da su sve su opcije otvorene, a asociraju na nezaboravni citat iz nedavno filmovanog trilera „The Prestige“, engleskog pisca Christophera Priesta: „Svaki veliki magijski trik sastoji se od tri dijela: prvi dio nazvan je "Postavka". Mađioničar pokazuje nešto obično: špil karata,zeca u šeširu ili čovjeka... dajući mogućnost  da provjerite da li je to doista pravi, nepromijenjen, normalan. Ali, naravno, vjerojatno nije. Drugi čin se zove „Performans“. Mađioničar uzima to nešto obično i učini ga izvanrednim (ili nevidljivim). Sada ste u potrazi za tajnom, ali nećete je pronaći, jer, naravno, vi to ne tražite stvarno. Zapravo, realno ne želite znati. Želite biti prevareni. Međutim, još nećete pljeskati. Jer učiniti da nešto iščezne nije dovoljno; vi osjećate da to morate vratiti. Zato svaki trik magije ima treći čin, najteži dio: „Prestiž“ (efekat, utjecaj)“. Šta se krije iza ove formule za pamćenje od tri „P“, teško je proniknuti, ali, uz ostalo, asocira i na Ludolfovu konstantu π za mjerenje kružnice i krugova( Danteovih).

lustratum non omittenda

• Ko iskreno i strasno ljubi Istinu, Slobodu i Otadžbinu, slobodan je i neustrašiv kao Bog, a  prezren i gladan kao pas.P. Kočić

Vrijeme obuke "marksističkih" uzdanica!

Postoji jedna konstanta istorijske zakonomjernosti deklinacije i inklinacije unutar zatvorenih i otuđenih državotvornih struktura, ali i izvan jedinstvenog  ekonomsko-političkog entiteta, gdje se milenijima, uz neznatne kozmetičke zahvate, održava tek jedno zlatno i učinkovito pravilo moći, za koju se ubija, laže, kleveće, jednom rječju, čine zlodjela. Motiv i cilj te norme, od iskona, su nepromijenjeni: ovladati stvorenim i prirodnim resursima, uz dosljedno  održavanje davno uspostavljenog dužničkog ropstva, upakovanog u lijepo dizajniranu ambalažu ljudskih prava i sloboda, sa bogato podvezanom mašnicom od purpura, da bude uvjerljivije, jer asocira na ljubav, na slobodu kojih nema. I, pritom učiniti sve da se jurisdikcija, ni carska ni spahijska, ne odnosi na najkvarljiviji stratum iz Raja izgnanih,

zaštićenih imunitetom od istih zakona koje kroje za puk, čiji mandat koriste kao svoje

neotuđivo pravo, suprotno kodexu elementratne etike.

Primjereno rečenom su i enormno visoke plaće naših domaćih gurua političkog i

ekonomskog kolapsa koje, kao da odašilju urbi et orbi poruku, kako je najdragocjeniji

doprinos razvitku čovječanstva sijanje siromaštva, ispranje mozgova podanika Stradija do

tabula raze i depopulacija, a za život u zdravlju i rahatluku. I, sve to uz mainstream

koketiranje sa upotrebom čovjeka kroz jeftini turbo-folk performans promiskuitetnih očeva,

nestašne velike i male braće, veselih sestara, usopljenih majki, osionih strina i tetaka, čiji krug

životnih intresovanja počinje u plexusu i završava na dnu trbuha, blizu jedinog izvora i uvira

potreba i želja, uz neizostavnu priču o visokom IQ. Valjda da se zasjeni prostota i sakrije

bizarnost manipulacije pučastvom, posebno onim dijelom bez oslonca u dijaspori i emigraciji,

satjeranim uza zid neimaštiom, bolešću i stalnim generiranjem recesije sa pedeset postotnom

nezaposlenošću, o čemu Noam Čomski postavlja logički aksiom bezbjednog denominiranja

cijena na tržištu rada. Koja to vlada u svijetu, osim onih u angolama, istina, do prve strijelice

sa kurareom, opstaje na tronu sa poražavajućim rezultatima dalekosežne devastiranosti

privrednog i društvenog tkiva, na čijim je razvalinama osmišljenom strategijom, već u prvom

poratnom petoljećju prebogatih donacija i povoljnih kredita, bilo očekivano

tehničkotehnološko, kadrovsko i ekonomsko restrukturiranje, u okviru dogovorenih reformi

za euroatlantske integracije? Dakle, već napisanog i prevedenog u sam osvit rata, a

obnarodovanog u britanskom Economistu, u intervju sa Jeffry Saxom, gdje se prvi put

pojavljuje kodni naziv Deseterac, ili projekat izgradnje ekonomske unije deset vodećih država

na Mediteranu. Demokratska, zasigurno, nije! Svakom iole odgovornom ljudskom biću, bio bi

nepojmljiv čin pružiti ruku prema nabrekloj koverti i trošiti nezarađeno na s-audijce, uživajući

u luksuzu iz otetog sa trpeze staraca i djece. Razvijenim zemljama Zpada koje se sa nama

hrvu po Briselu, bilo bi puno jeftinije sve nesite raseliti, i ostaviti vukovima i divljim

zvijerima jedno osebujno, i rijetko lijepo i bogato stanište. Možda bi ga umjeli daleko bolje

iskoristiti, nego li to ljudi čine!

Ježeva kućica!

„Suviše je ovaj narod patio od nereda, nasilja i nepravde, i suviše navikao da ih

podnosi sa podmuklim roptanjem ili da se buni protiv njih, već prema vremenima i

okolnostima. Između zlokovarnih, osvetničkih misli i povremenih pobuna prolazi im gorak i

pust vijek. Za sve drugo, oni su neosjetljivi i nepristupni. Ponekad se čovjek pita da nije duh većine balkanskih naroda zauvijek otrovan i da, možda, nikad više neće ni moći ništa drugo do jedno: da trpi nasilje ili da ga čini.“ Andrić


Tek sada, sa ove vremenske i emotivne distance, možemo mjeriti količinu uloženog sa

onim što smo, na kraju, uspjeli sačuvati samo za sebe. Naprosto, bilo je nimalo decentno i

prihvatljivo da otmjena i dostojanstvena ličnost svoj ego spušta ispod pojasa, koristeći ga kao

jedinu vodilju kroz život, u stilu pijačnih nona, što svako jutro izvikuju najbolju ponudu,

žesteći se šporkim jezikom na konkurenciju i, u isto vrijeme se licemjerno cereći poznatoj

mušteriji, iza čijeg odlaska slijedi mitraljeski rafal reptilskih epiteta...Sjetim se Miljenka

Smoje i njegovih likova iz malog i velog mista. To smo mi onda i sada, tačnije, vrlo brojan

stratum, izmilio ispod tanke pokorice civiliziranosti koja je sve manje uvjet statusa, i

društvenog, a i ekonomskog, pa i kulturološkog. Infiltirao se sitem negativne selekcije, sada

već duboko inokuliran i u obitelj, pa se na površinu podigao onaj uspjenjeni talog koji je samo

čekao na prvu buru! Pobjednici su likovi jakog želuca, već viđeni hipokriti, čije su nezdrave

ambicije poodavno debelo nadmašile njihove mogućnosti i talente. Utoliko su i opasniji!

Ponovo mi misao odleti na maestralni Al Paćinov monolog iz Đavoljeg advokata:

Vodeći EU dileri na berzi ljudskih života!

„Edi Barzun. Edi Barzun. Pazio sam ga kroz dva razvoda. Lečenje zavisnosti od kokaina i trudnu recepcionarku. Božije stvorenje, a? Naročito Božije stvorenje? Upozorio sam ga, Kevine. Stalno sam ga upozoravao. Gledao sam ga kako skakuće sa jedne stvari na drugu. Kao jebena igračka na navijanje. Kao 100 kilograma samouslužne pohlepe na točkovima. Sledeći milenijum je iza ugla. Edi Barzun. Dobro ga pogledaj, on je primer za sledeći milenijum. Ti ljudi… nije tajna odakle dolaze. Izoštriš ljudski apetit sve do tačke kad počne razdvajati atome snagom svoje gramzivosti. Gradiš ego veličine katedrale. Spojiš optičkim vlaknima svet sa svakim snažnim nagonom. Namastiš i najdosadnije snove sa dolarsko zelenim… pozlaćenim fantazijama sve dok svako ljudsko biće ne postane car, postane sam svoj Bog. I gde možeš odatle da kreneš? (Pogrešan put!)“

Nil sapientie odiosius acumine nimio - Mudrosti ništa nije mrskije od pretjeranog oštroumlja

Prateći tokom ovog pretoplog ljeta godine gospodnje 2013., agendu priprema za predstojeću jesen elite, preumorne od međusobnih plećkanja i borbi za prijestolje, te nespretne

konstrukcije i instalacije demagoga naci marketinga pred popis stanovništva, prvi u više od 20 godina, uz već otužnu priču i nerazumljivo, gotovo aspurdno nadmudrivanje o realiziranju

odluke suda u Strazburu prema tužbi Sejdić-Finci, a sve u znaku početka nove školske godine kao prilike za dopunska koškanja o jezičkoj politici, nacionalnoj grupi predmeta i vjeronauci, što se doimalo kao spremanje nužne zimnice, zapitah se, u posvemašnjoj konfuziji: kakav to grijeh plaća cijeli ljudski rod kao tribut ljenosti i ispraznosti, preduboko zagnjuren u ostrašćen i nemilosrdan kainski obračun, gdje visokosofisticirane tehnologije i neslućena naučna otkrića služe kao oružje kojim čovjek čovjeku, u ime slobode, u ime života, dokazuje koliko je bratska ljubav slijepa? Jer, nezamjenjiv mizanscen za organizirani haos su naša žestoka, besprincipijelna prepucavanja kojim, valjda, gladne i ostarjele vojnike redefinirane prošlosti, osiromašene i zbunjene, besplatno zabavljaju majstori velikih i malih igara, da zaborave

koliko su nestali u novoj pragmatičnoj paradigmi patriotizma, gdje su radom stečeno pravo na

čovjeka dostojan život i naknađivanje izgubljenog i propuštenog, odgođeni na neizvjestan rok! Cijeli taj scenario upotrebe čovjeka i mentalnog manipuliranja, neodoljivo asocira na Platonovu usporedbu razumijevanja i nerazumijevanja najviših ideja kroz čuvenu parabolu o pećini u VI knjizi Države! Naime, nerazumijevanje ideje Dobra paralizira ljude koje prikazuje kao sužnje prikovane za stijenu u pećini. Oni ne mogu glave svoje u krug okretati i bulje na površinu ispred sebe. Na toj se površini reflektiraju sjene predmeta koje pronose iza zida neki njima skriveni ljudi, dajući im zvučne efekte i sužnjima stvaraju doživljaj svijeta, uvjereni da je to jedini i pravi svijet. Predmeti se u pećini ne gledaju kroz ideju Dobra, odnosno u svjetlosti Sunca, već u lažnoj svjetlosti vatre, kao u Karagoz pozorištu sjena. Zato oni nisu ni pravi predmeti, već oponašanjem stvarnosti, iskonstruirani. Iako nisu površni, već imaju i volumen, nemaju bitka i žitka u sebi. Odvojeni su od svoje ideje! To su puki stereotipi koji se mehanički izmjenjuju jedan za drugim, stvarajući privid neke žive interakcije.

Razbijanje stereotipa traži osobnu hrabrost, a ona je unutarnja snaga da napustimo poznato, da izađemo iz pećine, jer  vani je tajna slobode!

Cijelo to vrijeme trajanja demokratske nebesko-rovovske debate sunce maćehinski prži Plavu Planetu, rušeći i posljednju iluziju da  su lomače Srednjeg vijeka nestale zauvijek. I, bijaše, u dobar čas, i Kurban bajram, da potvrdi rješenost klero-nacionalne elite na diskurzivnu solidarnost u tumačenju odricanja i žrtvovanja, kao primarnog uvjeta za put do dženneta/raja u slavu jedinog Stvoritelja, o koga se, od iskona, spotiče samo sirotinja. Jer, kad organizam na kome se udobno parazitira napravi odveć krupne korake ka progresiji svjesnosti vlastitog postojanja, osnaži i postane samouvjereno zahtjevan, tada se, po pravu koje štiti tzv. privatnu svojinu, (šta je sa kreatorima i stvaraocima te, rekla bih prije „otuđene svojine“ i

njihovim pravom?) u tišini ilegale sklanja ukupna novčana masa u opticaju. Cilj nevidljive

operacije je uspostaviti sigurnosni bedem oko vlasnika kapitala i njihove odabrane političke

vrhuške, kako radnik ne bi mogao steći ekonomsku neovisnost cijenom svoga rada (noćna

mora kapitalista), najefikasnijim oružjem za dokidanje apsolutne supremacije i dominacije

pojedinaca u grupa, relativizirajući, tako, uzurpiranu ulogu gospodara života i smrti. Pa se,

primjerice, krediti za otplatu stana, ili poslovnog prostora, preko noći udvostruče, uz sva

ostala fiskalna davanja, gradeći najvišu branu protoku ideja, istraživačkog rada i

inovativnosti, rječju-znanju i vještinama, pretvarajući potpuno benigan stratum, očito Olimpu

zastrašujuće konkurencije istinskih stvaralaca materijalnih dobara, u pauperizirani

lumpenproletarijat koji se počinje klati zbog onih drugih koji su im oteli hljeb iz usta,

proprocionalnom alavošću dojučerašnjih istih, ili malo većih kokuza.

Enigma i stigma

   

Banke su legalizirani teroristi!

Mašinerija za „promociju“ ovako snobovskog sinopsisa, svako malo, vrši opsežne

pripreme za svoj teatralni nastup u ulozi ideologa dogmatičara, najprije dugoročnim

zaglupljivanjem jednih, a potom sistematskim sklanjanjem drugih, nekooperativnih, iliti onih

„što se prave pametni“. Jer, veliki učitelj Seneka je još davno primijetio: „Nil sapientie

odiosius acumine nimio - Mudrosti ništa nije mrskije od pretjeranog oštroumlja!“

Ostali nastoje, pod visoku cijenu koju prebacuju, u pravilu, na tuđa nemoćna leđa, postići sve „ovdje i sada“, ne misleći na muku svog „izabranog hranioca“, sve dok ovaj ne klone iscrpljen i,silom prilika, uskrati trošarinu godspodarima , već potpuno lišenim opreza da ništa nije zavijeka garantirano, te da circulus viciosus od prapostanka svijeta mijenja pravila igre, pa objekat postaje subjekat, et vice versa. Ili, po naški, dok ne izgube izvor nimalo hipotetskih reketeiranja. Prema Hajdegerovom tumačenju, toj i takvoj metafizici je imanentno nasilje, kao specifikum čovjekova opstanka: „Metafizika je “fundamentalististička” u svojoj pretenziji za prvim i posljednjim utemeljenjem, gdje se temelj (fundament) samorazumljivo tumači u smislu postojanosti, bezvremenosti i vječne biti. Vladavina metafizičkog temelja znači vladavinu jedne same i apsolutne istine, istine koja je nasilna spram svakoga drugog i drukčijeg obrasca interpretacije i, stoga, totalitarna.“

           

Od početka recesije u svijetu je udvostručen broj milionera!

Činjenica je da je riječ o veoma jakim strukovnim udruženjima manipulativnih i nimalo senzibilnih poklonika abakusa za kontrolu nad svijetom: ljudima superega, za koje se mogu opkladiti da ne umiju uključiti perilicu za veš, sebi opeglati košulju, napraviti jaje na oko, a kamoli popraviti bicikl, dok mu je najmoderniji kompjuterizirani auto „torba u glavi“, ako samo jedan čip otkaže. Ili, nedajbože, snalaziti se na internetu i koju suvislu napisati, jer ljudi žele čuti ono što plaćaju! Za takvu namjenu oni imaju svoju ergelu rasnih lipicanera, po pravilu osrednjih stručnih potencijala, sa jasno definiranom i šifriranom ulogom: piramida moći ne smije biti urušena ugrožavanjem daljeg raslojavanja na bogate i siromašne, i time dobrano narušena sigurnost generacije planski usmjerenih na crvene tepihe, pomno biranih nasljednika trona privilegija i nerada, ljubavnih afera i sukoba svakojake vrste, posebice onih za koje treba neko da plati stotine hiljada eura ili noć od pišljivih 5,000! Berluskoni je imao više stila, finansijskog, u skladu sa backgroundom!. Preživjele artefakte tih i takvih etičkih standarda nije teško reanimirati i prihvatiti, posebno ima li se u vidu da odluke o kadrovskom ekipiranju donose upravo oni, tvrdeći da ih plaćaju. Možda, ali čijim novcem? Nekoliko generacija naših „spasitelja“ će preživjeti

čuvajući jedni drugima leđa. Na njihovu žalost, socijalni procesi su podložni prirodnim

zakonima, pa će evolucija vrlo brzo morati ispravljati sve što je generirana devolucija dovela

do bezumnog kolapsa. I, ponovo ćemo loptu na centar, ali ovaj put, s tim saznanjima neka ide

i pamet u glavu: nema na Zemlji božijeg trusta trutova, niti konstante simbiotičkog zagrljaja

pojedinca i vlasti! Na kraju balade, sve postaje enigma i stigma!

https://www.youtube.com/watch?v=A76zD6Wegs8

Trojanski konj imperijalizma i stereotip „Aufviderzeen unt Alajhmanet“

Pismo gastarbajtera:

''Merhaba ti unt Gut Morgen majne libe babo! Evo vec su dvije hefte kako sam iz majn hauz cu Dojčland heraus. Kako su Mehaga i Her dajdža Ramo? Je l' se udala Frau Šefika, šiken sam joj poštom cvaj dojče ibrika! Čujem da se Bruder Ahmo škole batalio i da se šljiwovitz propio. Recite mu da je to grose grehota. Šiken vam pozdravima Muterima, Faterima, Bruderima i Švesterima. Aufviderzeen unt Alajhmanet! Bruder Zijo, alaselamet!''

Bosanski goniči i brdski konjići

Danima u kući, bez dodira sa realnim svijetom, čitam hronologiju bosanskog pas(j)aluka i pitam se da li će me išijas ponovo stegnuti, jer se učas nanerviram zbog usuda svojih zemljana, rasutih diljem svijeta  i užeg mu univerzuma, što postadoše kozmopoliti sa nekoliko jezika i isto toliko domovina, kako ilustrativno i plastično svjedoči gorenavedeno pismo jednog od srećnika. Nema ih u knjigama državotvorstvenim, ali su na broju statistike MMF-a i sličnih humanitarnih pregalaca, kad odmjeravaju spasiteljsku pomoć u širokogrudim kreditinim zaduženjima, bez grejs perioda, sa Šajlokovim kamatama, tek da ne bismo kojim slučajem, kroz kruh sa sedam kora, primijetili kameleonski krug kredom, opasan nevidljivom gujom, sa glavom na demirli pendžeru starostavnih  fabrika, u zemlji, uvijek istim stražnjicama, pohabanih minderluka. Žongliraju, tako, novi žitelji gradova respektabilnim jezičkim bogatstvom, podebljani zemljoposjedničkim knjigama, pa, kupujući kuće, stanove, paščare, na radost ovještalog i ostarjelog urbanog lumpenproletarijata, ulažu mukom zarađeno u nekretnine, tek da smjeste za pišljivih dvjestotinjak eura stare i islužene gradske profešure, inženjere, doture, službenike etc, i njihovu djecu, sve bez izgleda da išta zarade! Ali, to je, nazdravlje im bilo, dug domovini i domoljubima, kojima su svi putevi zatvoreni za tamo daleko, gdje ura rada košta uncu zlata, ili bi, moguće, dobrohotnim altruizmom ksenofobičnih domaćina, bili počašćeni, za skupo plaćenu, ili, na jedvite jade, stečenu diplomu, savršenim tunelima gradske kanalizacije. I to, valja naglasiti, neka se ima u vidu, nakon deartizacije žute podloge koja nimalo ne tukne bosanski i apstraktno, već do neba odjekuje realizmom Viljemovke i ruskog kavijara! Sitnozubi i bezubi, pak, i dalje biju bitku sa atavizmima prastarih troglavih aždaha, dodo ptica rugalica, bez mrven osjećanja da viza za budućnost nije u Park(ing)u Jure(ćih) Zvjerica i utvrdama nOve eLite, kojoj Bruder Ahmo nikako da oprosti stečenu prednost.

Mnogi su se, nakon povratka, vođeni nostalgijom obespravljenih, oglušili o imperativ tranzicije, zbrinuti, na neizvjestan rok, pristojnim ušteđevinama. Ni na kraj pameti im nije da nisu formacijski u prvom safu nove paradigme kadrova koja je, kao prevashodni zadatak u prvim posljeratnim godinama, oštrim manevrima i brzim regrupiranjem već etabliranih oružnika, odlučno krenula u planiranje elita za buduća vremena, kao najčvršći oslonav vizije nove demokracije. Istina, taj i takav entuzijazam zauzimanja busija je rezultirao produkcijom poželjnih tipova inteligencije koja bi trebalo, a to istinski zdušno čini, da podupre prelaz od socrealističkog, do liberalno kapitalisitčkog društva! Tačnije, projekat kakav se ne pamti u novijoj historiji, a za koji je potreban ekstremno izoštren sitnosopstvenički mentalitet, kao najpouzdaniji oslonac višepartijskog društva, formiranog od donedavnih čuvara jednoumlja. Na pozornici nedavnih opravdanih radničkih protesta zbog neučinkovitih pripravnika u eksperimentalnoj fazi tranzicije vlasničke strukture državne imovine i ratobornih sinopsisa najgrlatijih titulara sa raspašoj akcentom u funkciji potvrde odanosti ljudskim, a najpoije nacionalnim pravima i identitetu potlačenih, do gole kože operušenih, nisu se mogli vidjeti prominentni ustavobranitelji sa TV ekrana, i ikonoklasti iz redova negdašnjih rigidnih ideoloških čistača, sa tragovima peopela na glavi,  već su sa njihovih skrivenih hacijendi nagrnuli bosanski goniči i brdski konjići, da uz fićfiričke trikove, poput Kerbera i Trojanskih skalamerija, rastjeraju umorne radnike i izvarane ratnike.

Kurva je odvajkada najveći moralista!

Mislim, dragi moji, da bi relativiziranje ovakvih agresivnih, nimalo dezorganiziranih i nesistematičnih "istraživanja javnog mnijenja" i „ispitivanja revolucionarnog duha ulice“ bilo pogubna greška naivaca, naspram onih koji motorikom svog predatorskog instinkta pomno prate kretanje "plijena", ne zanemarujući činjenicu da nema jednom zauvijek datog suvereniteta, ali ni tapije na "privatizirana" sredstva za rad i resurse koja jesu bila općenarodna imovina, iz naših plaća alimentirana decenijama. S druge strane, pak, nimalo benigno nije to "što neko tamo o nama priča", ako se ono projicira kroz siromaštvo i otete šanse za normalan život. Voljela bih da me uvjere kako ne postoje čuvari autoritarnih statusa političkih zvaničnika, povezani sa inozemnim centrima moći sjajno sinhornizivanim akcijama i brdom love, čija jedna jedina riječ može biti presudna, bez obzira na to koliko se mi borili da dokažemo kako su, upravo oni, irelevantni.

Takav stav je naivnost visokog rizika, ili pak, nešto sasvim drugo, što pripada domeni precizno proračunate distance od svega već viđenog i doživljenog, uključujući pokolje i otimačinu pod eufemizmom privatizacije, imanentne ovakvoj BiH, ali i svijetu u kome dijelimo sudbinu jadovana, a ne radovana, nikada udaljeniji od sebi sličnih. Tranzicija je, sama po sebi, proces senzorne deprivacije više nego tehnološko-tehničko i vlasničko restrukturiranje privrede u jedan neprihvatljiv oblik raspolaganja ZAJEDNIČKIM DOBRIMA, ali i ljudskim kapacitetima. Taj odnos je posve neprirodan i, baš zbog toga, su sva čula majstora novih načela organiziranja i privredjivanja distribuirana na poveliku armiju "čuvara poretka", u principu uvijek istih komutarnih identiteta, koji će vam u prvom razgovoru reći kako ste loš čovjek i kako on zna sve o vama!!! Trudiće se vrlo neumoljivo da "prikupi" što više dokaza u prilog svojoj već naučenoj lekciji da nema nevinih među osiromašenim. Vjerojatno su u pravu, jer smo toliko puta (s)jebani za samo jedan ljudski vijek, da je potpuno logično pitanje: otkuda nam ta etička tirada o nevinosti, te duhovnom i mentalnom junferluku?! Pa, ja, mi kanda smo zaboravili da se u tu, davno zauzetu fortifikaciju, ne možemo sakriti kad zagusti, jer je "blagovremeno" prošla kroz proces tranzicije i dobila legitimitet devetog kruga Danteovog Pakla koji je, poput Sunca, promijenio polove, pa sad dno pliva po površini. A, kurva je od iskona karakterna crta i ne treba nas čuditi da joj, u ovoj i ovakvoj nebeskoj konstelaciji, pripada status najvećeg moraliste, te da u njenoj DNK postoji zapis o neprobojnom štitu, još od Izgona!

Šumski plodovi, dodo ptica i izgubljeni raj

Paralalno sa ovom dimenzijom, kao dimna zavjesa se diže krkljajući cvrkut Dodo začina od ptice rugalice u bosanskom loncu, uz pratnju diskretne ritam-sekcije Lepi i Tihi, da se ne zaboravi prisustvo glavnog faktora razbijanja iluzije kako je život uopće moguć. Istovremeno se o Drinu, Savu i Dinaru odbija visokofrekventni eho: mrš napolje, hrsuzi! Hoćete hljeba bez motike i iz međunarodne pomoći, a nećete prebiti noge njinim globtroterima i jebivjetrima i zdipiti neki Krimčić! Eno vam ostaci ostataka fabrika, tuđih njiva pod najam, šumski plodovi su blizu minskih polja, pa vam se, možda, i posreći...Sljedeće neprijateljsko gnijezdo je dobro plaćeni stručnjak za krizne situacije, security ćelavko, sa debelim mesom, na kome bi mu i Brazilke na krnjevalu u Riu pozavidjele, a osobito Pride poklonici!

            Serenada dobro ušuškanog Vučića na hinjaka dopire iz susjednog trapa! Ušančio se i čeka bolje dane za sebe i jarane, pa da kao Mikajilo stavi zlatastu repliku Omege na ruku, tranđu na uvce, nabije širok kez sa zubićem vilenjaka i krene u pohode novim Prekorbojnim. Oni priko ne pivaju lipo i glumataju da su ljuta sjerotinja, otkada Sanader ode na duži službeni put, sve se vajkajući kako nema teže kletve nego imati, pa nemati! Potraga za Svetim Gralom stoljećima traje, exyu sindikalnim liderima i njihovim zaštitinicima nije trebalo ni pola godine rata, pa da u hipu prilagode svoj pogled na svijet bezdušnoj eksploataciji muke i neimaštine, dok i kamen ne iscijede. I, svi se već navikli da se tom prastarom stazom ide u Europu!

U tom i takvom kontekstu, zanimljiv mi je fenomen ljudske potrebe za učešćem u tuđim "ratovima" , premda je, bez iznimke, riječ o najnižim porivima... Generacijski animoziteti između, uvjetno govoreći, moćnih obitelji, u modificiranim oblicima krvne osvete, u pravilu ojačavaju bojovnici lake zarade i brzog uzleta na socijalnoj ljestvici, obrušavajući se na ciljnu metu neprincipijelno, bez razloga i povoda, lične interakcije ili bilo čega empirijski potvrđenog i logičnog! Dakako, njihov izbor je, bez iznimke, na strani većeg i jačeg bataljona! Nekritički se regrupiraju i povlače sa nišanskim spravama u svoje bunkere nesnosne lakoće razmetanja licemjerjem i duhovnom ljenošću, spremni da eliminiraju nepoćudne, bez oklijevanja, uz argumente mentalno retardiranih petogodšnjaka...Njihov koeficijent ili "spiritus movens"(!) su puna crijeva i kolekcija tuđih rezultata i uspjeha, oduzetih ili obezvrijeđenih! Učinkovit obrazac, pak, "ratnih" zapovjednika, u funkciji očuvanja morala kohorti je: svoj dio nagrade nikada ne darivati, (čak ni u maniru Al Kaponea), jer puk voli bogate pobjednike, već nagradu za podršku naći u sehari žrtve, ili naumu ljudske srdžbe i pohlepe nepokornih ...

A, gdje je tu ljubav koja nas čini ljudskim bićem? Ona je još uvijek tamo gdje mali broj očiju pohodi: u pjesmi, u stihu, u duhu, u mrskoj vradžbini čudoređa:

„Za ljubav je potrebna izvjesna bezazlenost.Ti je imas. Sacuvaj je, to je dar bozji.
Ako je jednom izgubis nikada je vise neces povratiti... Samo zavidljivci to nazivaju gluposcu. Neka te ne boli. To nije mana; to je dar bozji...Cista dusa jos nezarazena ni skepsom ni 'inteligencijom'. Hajde, pij u cast bezazlenosti...u cast ljubavi i vjere ...u buducnost, u cast snova o sreci, u cast bajne gluposti izgubljenog raja.“/Tagore

Ma kako peklo, bosa ću ponovo sama...

I, na kraju, ne mogu prešutjeti istinu o ljubavi i mržnji, o nekoj superiornoj inteligenciji koja bdije nad svojim odrazom u čovjeku, čija je uloga da stvara, nadgrađuje, reaguje, napreduje, da bi odražavao to božansko u sebi! Pojave kojima nazočimo, ružne su, i treba ih demistificirati, prikazati u svoj njihovoj nakaradnosti. One ne smiju biti uzor pokolenjima, već primjer kako se raskiva obmana i kuje istina. Osjećam, znam po načinu kojim me zdrave, sjaju oka kad me ugledaju, po nimalo suptilnim riječima i sintagmama, inotnaciji i temama, da je sve oko mene kockarski blef koji bi da zadrži status quo ante, ali plašim se da sam prestara za nagodbe sa đavoljim igračima. Ma kako peklo, bosa ću, ponovo sama, po ko zna koji put, a možda druge prilike i ne bude! Ostaće žiška zapretena, i nije mi žao za neke nove baklje dogorijevati. Sve ostalo nisam ja.

21.3.2014

Butterfly Effect

"history is a nightmare from which I am trying to awake" („Ulysses“. James Joyce)

Pet tona ića i pića za rođendan

 U namjeri da dan uoči predaje kolumne funkcioniram kao leptir, leteći od cvijeta do cvijeta na pejzažima globalne nam otadžbine, nakon dubioznih analiziranja „vrućeg“ ljeta, dvoumim se s koje strane da zarežem u, naizgled, bezobličnu oteklinu u vremenu.. Tačka u kojoj sam zastala, zapravo, jeste moja vječita potreba da logičkoj slagalici dam matematički smisao uzročno-posljedične povezanosti događaja koje karakterizira efektat domina u relativno kratkom period od samo mjesec dana. Primjenjujući teoriju haosa in vitro i ukalkulisani efektat leptirovih krila od juče na sutra koje je počelo prije 10 hiljada godina, svekolika zbivanja počeše dobijati potpun smisao ispod mog pera. Pa tako i informacija, primjerice, da je slavljenik Natanijel Rotšild, predsednik investicionog fonda vrijednog 22 milijarde dolara, za svoju rođendansku žurku u ekstravagantnoj marini za megajahte “Porto Montenegro” navodno potrošio milion eura, na najvećem party-u viđenom ove godine na Mediteranu koji je doveo u Tivat svjetski jet-set.. Više od 300 gostiju došlo je na “Disko veče” pored ogromnog bazena, gdje su tekli potoci najfinijeg šampanjca, raznih koktela, jela se domaća pršuta, smokve i riba iz Jadrana, a navodno je u tri dana ludih zabava potrošeno gotovo pet tona hrane i pića.Iako je lista gostiju trebala ostati u tajnosti, odali su ih pozlaćeni avioni i luksuzne jahte, a jedan od uglednih gostiju bio je, vele, i nova rado viđena figura među odabranim, kralj Kgosi Leuro Molotego, suveren kraljevine Bafokeng, polu-autonomne južnoafričke plemenske oblasti bogate platinom – još jedan od Rotštildovih kontakata, čvrsto zapečačenih njegovim interesovanjem za rudna blaga. Svoje mesto među VIP zvanicama našli su i bogati Rusi, te Egipatski businessmani, čileanski kralj bakra Androniko Lukšić, porijeklom sa Hvara, princ Farhad Farman Farmaijan iz kajanske dinastije koja je 130 godina vladala Iranom, Jan Haman, direktor „Morgan Kazanove” i jedan od vodećih arhitekata u Evropi, i da ne nabrajam suvlasnike najatraktivnijih destinacija Jadrana, negdašnjeg državnog erara vještačke maćehinske tvorevine, SFRJ, gdje su bila locirana sramotna sindikalna odmarališta ze radničku klasu (ko je još vidio da radnici odmaraju, osim kampovima?).

Vrijeme naplate

     Istini za volju, sudeći po novom valu protesta i tajnama koje su, kao rezultat probijanja komunikacijskih barijera izašle u javnost, ili su, pak, tendenciozno plasirane, skidajući veo misterije sa inkriminirajućeg djelovanja velikog broja državnih i međunarodnih funkcionera diljem svijeta, poput mrčenjaka Khana, konstatacija da se politikom i ekonomijom danas bave uhljupi, sjecikese, teroristi, pedofili, nije daleko od moje gotovosti da povjerujem kako je nekom leptiru tamo u Arizoni pošlo za krilima izazvati nove kataklizme u Aziji i Africi, te ubrzati prijeteći finansijski kolaps velesila i stvoriti promaju u glavi onih koji su 360 hiljada eura platili sociopati da potepa laburističke gamadi podmladak u Norveškom kampu, uvjeren da je sami stub Bildenberga, odbijajući, vjerovatno, da živi od osam eura dnevno, koliko imaju svi oni u BiH što sebe smatraju zaslužnim za djelić blještećih skupocjenih biljura u kraljevskoj kruni vladara svijeta. Ko im je kriv kad su mazlumi, pa su kinjili Mališu iz prve klupe u osnovnoj što je postao direktor njihove firme, dekan ili čak rektor univerze gdje su zaposleni, ili su im djeca na studiju, a ovaj cviko nije ništa zaboravio i, ne, neće se niko izvući- jer je došla na naplatu ulitmativna prijetnja da će oni vidjeti svog boga kad poraste pupoljak i postane golem trn: hebaće ima nanu za svako bolno iskustvo, pa makar i ne bili uzrok, ili posljedica. Trebalo je da kinje onog tunjavog babuna iz posljednjeg reda sa odjećom iz China shopa, ali njegova mati je pekla najbolje kolače u naselju od stotinjak duša.

            Sve rečeno ima svoj briljirajući kontrapunkt u reafirmiranim i restituiranim privilegijama svjetskih plavokrvih, ne nužno modrookih, ograđenih harizmom svojih predaka čija su veličanstvena djela (?) ovjenčana plemenitaškim titulama. Od Wikiliksa do danas se mnogo toga naslućenog i neslućenog slučilo u nešto krupnije od potrage za Svetim Gralom, nimalo infantilnih sanjara i kreativnih avanturista, čiji se zaglušujući bat koraka sve glasnije i jasnije iza brda valja. Krdo gigantskih Ninja kornjača, definitivno nije, a niti već viđenih klonova od tenkova i flota letilica, što za ljubav čovječnosti tamane levitirajuće kamile u pustinji, jer su se preobrazile u svoju suprotnost, pa prijete da nasele svijet i ukinu ljudsku vrstu, ili je, u najmanju ruku uzjašu i natovare, zamjenjujući uloge. Valja, međutim, posebno artikulirati da taj neobični species već otužno dosadno iz Somalije šalje slike umirućih dječijih kostura, čija beskrvna tijela članovi roditelji nepripremljene u pustinjski pijesak kopaju, ne osobito decentno remeteći estetiku i etiku prebogatih dobrotvora bez granica. I to u trenutku vbelikog gubitka civiliziranog svijeta, silno rastuženog smrću Otta von Habsburga čija ceremonija sahrane je bila kraljeva dostojna parada privilegiranih i odabranih, a sve usto zabrinutih za stanje prirodnih resurse, uključujući i ljudske, u globalnim razmjerama. Da bi zubu vremena oteli barem dio potamnjelog sjaja njihovih kraljevskih visočanstava,  promptno reafirmiraju i konzerviraju muzejske eksponate i kapacitete diljem svijeta, štiteći istorijsko nasljeđe bedemom novoosnovanog Château des fleurs international sa zadatkom da educira i promovira royalty family`s members, e da se ne bi utopili u sivilo des gens ordinaires (običnih ljudi), ako već na Planeti treba da ostane samo 500 hiljada živućih potomaka Homo Sapiensa, ili Adama/Adema i Eve/Have, svejedno. Njihova misija će biti potrebnija nego ikada ranije, jer se svijet(ina), napokon, mora dosjeti da nikako ne funkcionira obzeglavljen(a), sa milijardama bosih nogu, nepotrebnih testisa i gladnih usta, koje je nelijepo i vidjeti, posebice kad ničemu ne služe!. A sve nesreće su djelić opomene da uvijek ima gore i da je Einsteinova formula uspjeha, nimalo relativna za opstanaki: „Ako A predstavlja uspjeh, onda je A = x + y + z. Rad je x, y je igra, a z je držanje usta zatvorenim.“ Ostaje mi, duhovnom evnuhu, nejasno samo značenje „y“, ali to za neko drugo vrijeme maštovatih igara bez granica i garancija.

La Comédie humaine

I sve me u meni i oko mene neodoljivo asocira na Eugène de Rastignaca, junaka novele Le Père Goriot iz sjajnog Balzakovog ciklusa La Comédie humaine  u njegovom prvom naletu na high society, duboko uvjerenog da se uspjeh i status grade radom i osobnim zaslugama. Nas oboje imali smo, svako svoju, godpođu de Bozean, ne možemo krivo svjedočiti, koja je pokušavala razbiti iluziju :"Ukoliko hladnije budete računali, utoliko ćete bolje uspjeti. Ako hoćete da vas se svijet boji, udrite bez milosti. I ljude i žene smatrajte za poštanske konje koje ćete na svakoj stanici ostavljati da crknu, pa ćete ostvariti sve svoje želje". To isto, samo grubljim riječima, govori Rastignacu Vautrin, odbjegli robijaš: "Znate li čime ljudi sebi krče put? Bljeskom genija ili umješnom pokvarenošću. U ljudske mase treba uletjeti kao topovsko đule ili se uvući kao kuga. Poštenjem se ništa ne postiže"i nastavlja: „Oni koji(u Parizu) ukradu sitnicu smatraju se huljama; oni koji kradu milione označeni su kao ljudi puni vrlina". Vautrin je prozreo Rastignacove želje i predlaže mu ubojstvo kako bi došao do novaca koji bi mu omogućili život u visokom društvu. "Takav vam je život", tješi ga Vautrin. "Nije to nimalo ljepše od kuhinje; zaudara kao ona, i ko hoće dobro da jede i pije, mora da uprlja ruke: naučite poslije samo da ih lijepo operete: u tome je sav moral našeg doba".

            Ovaj omatorjeli ženski Rastignac se, međutim, još nije pomirio sa uspjehom pod svaku cijenu, a kako stvari stoje, prije svega sa životnom dobi, vjerovatno neće nikada imati priliku da dođe u iskušenje. Istina, dovoljno je da kao junak našeg doba, na kraju balade, upoznavši tragediju nesebičnosti koju prati posvemašnja bezosjećajnost i nedostatak elementarnog morala prijatelja, surdanika, srodnika "sahrani svoju posljednju suzu" i uzvikne oljuštenim pravima: "A sada je na nas dvoje red!“, shvativši da su pohlepa, zavist i predatorsko skupljanje bogatstva nesitih nalik na morsku vodu; što ih više pijemo, to smo žedniji

            Ima mnogo puteva da se čovjek obogati, i većinom su ružni! Zbog tih i takvih prospekata, ekstremne nesigurnosti onih izvan VIP Tickets Tivatimarine, domaćina povratka porirodi klijentele u kupaćim od nekoliko hiljada dolara, e da bi se zaštitio najvrijedniji lični kvalitet u nezagađenim morima kojeg, uzgred, imamo tek nekih dvadesetak strmih kilometara (u BiH), od izbora naovamo perje leti na sve strane, a kokoti izbljedjelih i obješenih krijesta više uopće ne haju da su postali smijurija od parade istrošenih baštenskih kick boksera za međusobni beskrvni obračun slobodnim stilom. Jedino važno biće da da mogu u širokom luku obići nosače murala na kojima su ispisana imena, a ne funkcije, pa ih se čim prije treba dokopati pod svaku cijenu, i što duže zadržati, neka puste bradu dok se ne zadjedi stečevina za koju ne znaju oni što dolaze, već samo njihovi očevi, poodavno u strogom poretku za linerani matematički niz nepoznanica u asimetričnom izvanzemaljskom prostornom rasporedu. A šta je sa onim efektom lepršanja leptirovih krila koji, ako se javi za samo milimetar dalje ili bliže, remeti čitav proračun „obdarenih“ kalkulanata koji ga, očito, zanemaruju? Da li Terry Pratchett daje odgovor?

            „Bog se ne kocka sa Svemirom; on igra jednu neopisivu igru svoje sopstvene invencije, što bi mogla biti komparirana, iz perspektive bilo kojeg drugog igrača, sa uključenošću u opskurnu i složenu verziju pokera u mračnoj, memljivoj sobi , s praznim kartama za beskonačno učešće u dijeljenju, i sa djeliocem koji neće reći pravila, i koji se cijelo vrijeme osmjehuje.“ ( Terry Pratchett, "Good Omens")

...me under construction...

Obećavam svečano

Revnim biografima da ću se popraviti

Dušebrižničkoj bratiji da ću se klanjati
Tron kraljice licemjera životom štiti
Svim podancima žutu traku pokloniti
Najljepše nekrologe ponosu i vrlini pisati.

U najdublju brazdu duše i duha
Ljepotu i dobrotu ću utamničiti
U kovčegu od časnih namjera,
Izmjerenih za dužinu Prokrusta
Okovati negvama taštine i ludosti
Zaštiti ih ukusom i bojom zluradosti...

I, povrh svega cvijeće ću zla zasaditi
Revnosno i predano himbom zalijevati
Tek da dragocjena biljčica ne uvene
Taj ukras za kosu i zapućak
Na glamuroznim sahranama ljudskosti
I epskim svadbama Crnorepog Prijateljstva
Sa plemkinjom Nevjerstvom od Zloćudi!

Obećavam svečano
Zaboraviću voljeti,
I tuđe samoljublje krilatiti
Pa, tu smiješnu rabotu, jos uza sve,
Servilno slaviti!
O, naučiću vještinu okuženja hajkom,
Glasinama evoluirajući
Od hrabre mete vječitog barjaktara
Do ćudoređa besmrtnog silnika.
Plaćenički predano
Drskost krijeposti olajavat,
Da puk blijedi ne posumnja,
(kakvo zlo!)
U hinjenu iskrenost
Il` mizantropiji gorljivu odanost!

Obećavam svečano
Poništiću gizdave lente, odličja i pohvalu
Ukinuti sebe tananu, plačljivu i dosadnu...
Družiti se sa odabranim društvom lupeža
Usudu tragikomičom brnjicu Jagovu vezati
I magičnom privlačnošću osvetoljubivosti
Aranžirati pikanterije, puštajuć muhe da kinje
Neke tamo raznježene romantike i krhke zlotvorke.

Obećavam!

Jer, najbolje stvari dese se, kad od njih digneš ruke!

zlz
11.1.2014

BEZ IZOSTAVLJENE CRTICE I ZAREZA

• Henri Becque
  • "Opći potop nije uspio, ostao je čovjek!"

            Po ko zna koji put vraćam se istoj temi, i već sam sama sebi naporna, kao da život nije krenuo ni pedlja sa mrtve tačke, gotovo pola vijeka unazad! Još uvijek sam zarobljena u vremenu i prostoru opakih momaka i nemušto veselih  Rock-and-Roll cura, pa mi se pred očima vrti Univerzum, krećući se u stilu „Eppur si muove“, gdje ne nađoh vlastitog lika odraz. „Putuj Planeto, ne čekaj na nas“, rekao bi u svojoj kultnoj pjesmi Đole Balašević. Očito je da ne može svaki Đordano Bruno klon ili pratilac, svejedno, shvatiti kako lekcije iz istorije nisu za čitanje i kontroliranje „memorije“, već za nauk i lukavstvo lisice u maloj  močvari, nakrcanoj  alama i utvarama, preodjevenih u kokoške. Kao da je većina nas iskreno uvjerena da je i noga u dupe korak naprijed, pa ponavljamo istoriju! A, u svima nama lebdi pitanje svih pitanja: koliko želimo znati uzroke svog nimalo obećavajućeg položaja na astrološkoj karti budućnosti natalnih pretplatnika na gubitništvo? Bez obzira na stav i reakciju, beznadno denominiranih pod djejstvom opijata jadoumlja, ali i bez otklona i jasne distance od "zvanične" politike i njenih izabranika, ne bih željela otići na onaj svijet sa idealno lažiranim rezultatom u utakmici između argumenata i patološkog prisvajanja prava na istinu.

Dozvolite da imam, istine zarad, neodoljivu potrebu ponovo obnarodovati  priču o nekim već zaboravljenim, ratnom dramom potisnutim malim velikim stvarima, nenašminkanim i bez dodatnih uresa, ili rita, što ne mirišu na naftalin, već svježu građu za novu hronologiju! Ne zaboravimo: publikum, a osobito glavni protagonisti u ovoj farsi, sa pečatom moralno-političke preispoljne prepodobnosti, isti su oni koje je rat zatekao sa lentom neupitne lojalnosti i odanosti novoj sistematizaciji, ogradivši se od stare tek nakon prvog demokratskog pucnju populizma, pa se nameće logično pitanje, nimalo retoričko: koja je njihova uloga u cijelom zamešateljstvu na Balkanu? Nikada nisam, a i neću uspjeti proniknuti u taj dio svijesti, premda se silno trudim da pronađem neku zakonomjernost u igri „potpali, pa bježi i pusti naivne da izgore za naš probitak“. Ne želim se više skrivati šćućurena u nirvanu, ofijunjena zamišljenom ljepotom i muzikom semantičkog ugođaja, koja uspavljuje damar  iz života prognanih. A, nisam, niti hoću biti bilo čija projekcija, umjesto svog vlastitog  Ja, iza koga se predugo skriva tajna, pomno čuvana kao vlastita sramota, da, primjerice, kao diplomirani turkolog i diplomirani arabista, nakon ekskurzije s ocem i majkom 71. g, nikada više Istanbul nisam vidjela, niti jednu arapsku zemlju posjetila. Nije mi svejedno, iako znam da drugi ne mare. A, i zašto bi?

Uprkos toj našoj prividnoj  indiferentnosti, svakom razumnom se nameće pitanje: zašto se, i zarad čega, upravo tako desilo na vječito turbulentnoj sredokraći svjetova? Istovremeno se čudnim čudom čude kada kažem da me avioni zaobilaze, pa nikako da se ukrcam na jedan let u nepoznato. Slično je i sa brodovljem, za koje je čak i svjetska sirotinja imala novce u potrazi za novim kontinentom, ako ništa, a ono u jednom pravcu, zbog čega danas cijelu planetu smatra svojim zavičajem; „Ubi bene, ibi patria.“. Baš zbog propusta da isto učinim, i ja bih, ruku na srce, voljela znati zašto je redatelj u scenariju iznenada izmijenio dramatuški zaplet starim sinopsisom, pa se i ovaj put bosanskohercegovačka istorija prelama preko potomaka uvijek istih dežurnih krivaca za oslobođenje i denacifikaciju, bez izostavljene crtice i zareza?! Razlog mora postojati, a on nije u meni, definitivno! Za to treba imati razvijene vještine plagiranja i kloniranja, dakle, mnogo više od mojih skromnih intelektualnih potencijala nekog tamo odličnog đaka i studenta, brižne matere! Tačno tako: moja malenkost pristaje da bude tek mastilo na peru  Gabrijelovom/Džebrailovom, i podsjeti čitateljstvo na prvo anđeosko načelo: „Živi kako hoćeš , ali znaj da ćeš umrijeti.“ Možemo li si dopustiti luksuz luđačke oholosti rastrošnog Luja XV, i reći nimalo pametnu:“Poslije mene potop“, da bi samo 16 godina nakon smrti njegovom unuku bila odrubljena glava?! Teško! Treba biti LujXV i zaboravit da život ima nepisanam, surova pravila.

Tekst objavljen u BH Danima, 2000.-te godine.