Estetska hirurgija
Total Pageviews
Wednesday, October 12, 2016
Kad anđeli marširaju
P(oruka s neba: početak je kad se
rodiš, a kraja nema)
"U revolucijama
postoje dvije vrste ljudi: oni koji ih dižu i oni koji se njima okoriste."
(Napoleon
Bonaparte)
Pokušavam
ovog jutra, bezuspješno, da zasiječem prve rezove u poprilično
zbrčkanom i podnadulom tkivu svekolikih zbivanja iz netom minule sedmice, i kao
u bunilu skakućem oko tastature, nemoćna da sistematično domislim prioritete, a
sudeći po mnogo čemu, ishod će biti, kako stari Marfi veli, sličan početku, pa
mi se sve više čini da sam izlapjeli patolog u nekoj skromno opremljenoj
mrtvačnici, izgubljen u prostoru i vremenu, koga čeka poprilično zahtjevan
zadatak. Ma što učinila, skrušeno priznajem da nisam dorasla izazovu čudovišnog
Frankenštajn miksa međugalaktičke plazme, vatrenih zmajeva, izniklih iz priča
prastarih vremena, te bezbožnih utvara sa osušenim krilcima šišmiša i žabljim
kracima, stumbanih na gomilu ispred mene, poput sadržaja Pandorine kutije koji
kozmetičkim eufemizmom nazivam vlastitim mislima. U toj polifonoj i nelijepoj
gomili preturam po apokaliptičnima slikama nezadržive vodene nemani iz oceana,
prekrivenoj rastočenim, plutajućim ostacima što su se, do samo dan dva ranije,
nazivali toplim domom bezimene gomile mrtvaca, pa, potom, nadirućeg mulja koji
se, gotovo nevidljiv od krhotina života gura između brodovlja, automobila i
objekata do samog središta porušene japanske prijestonice. Slušam glasove iz
tek pročitanih tekstova o tajnim fotonskim topovima u skrivenim bazama
velesila, i onim „pravim“, čeličnim, što rigaju vatru osiromašenog urana po
naftnim poljima i lukama, uvijek pomalo velom misterije obavijene Libije,
zamišljajući jauke nevidljivih umirućih vojnika, palih za krvotok civilizacije
i prokletstvo razvoja. I, sve projektirano izvan domašaja nas običnih smrtnika,
vojnika vječnosti careva bez carstava i podanika.
Ranko Marinković, jedno od najmoćnijih hrvatskih pera, u romanu
„Kiklop“: „"Približava se Polifem, taj jednooki krvoločni gad. Glavno je
da znaš i da možeš reći sebi mrtav si, ne smiješ trepnuti. Ne smiješ okom odati
svoj život. Živjeti - to je izazov... čemu cvjetovi i zelene grane? Sve će
zgaziti i obrstiti on, požderat će cijelo proljeće. I zemlji reci: ne budi se,
budi hladna, ledena stegnuta mrazom. Budi mračni dom mrtvacima. Budi grob. I
sebi reci: ne diši, ne miči se - polokat će ti dah, slomit će ti pokrete!"
Pred nasrtajima Polifema Marinkovićev se grad pretvara u zoopolis, a ljudi u
krvoločne zvijeri, vraćajući se oživljenim kainskim instinktom „na
"estetiku" kiklopske pećine.“ (M. S.)
Mart, 2011.g
Za Pogorelićem ostaje nesagorio eho u kome
razaznajem atoniju HAARP i ‘Weather
Wars’, pojmove čije značenje skeptike ostavljaju u nevjerici,
racionalne gura u sablazan da se i na to troši novac „poreskih obveznika“,
iliti harač, a futuriste impresionira dometom tehničko-tehonološke revolucije.
U mislima nesvjesno premećem fragmente tek iščitanih ili odslušanih medijskih
prezentacija i spekulacija o milenijskoj tragediji i prijetećoj nukleranoj
katastrofi, za što TV voditeljica lokalne BH postaje, pokroviteljski iskustvena
dušebrižnica, samouvjereno saopštavajući pučanstvu da razloga za paniku nema,
jer je negdje „tamo daleko“, na što sam sjela u nevjerici, pitajući sebe iz
koje sam galaksije ovamo spuštena i zbog kakvog zločina kažnjena čak i na
zaborav o svojim „korijenima“?! Nisam uopće projektirana za udvorištvo
bolesnicima čiji je lik uramljen u slici Novog doba, izjedenoj rđom taštine i
pohlepe, ofarban zeleno-zlatnom dolarskom bojom strasti i impulsivnog straha od
siromaštva. Sistematično planiran haos , lukavo smišljen i na velikom pladnju
serviran svjetini u potrazi za demokracijom, kao demarkacionoj liniji između
dva ropstva , preduboko je usadio zlo koje se manifestuje izdajom svih ideala,
religijskih i etičkih, zbog čega su gospodarima sa „pedigreom“ potrebni čuvari
i blindirani automobili, ne ekskluzivno kao zaštita od nezadovoljnika, već kao
dokaz da su USPJELI! Teško je odgonetnuti u čemu vide i kako prepoznaju
vlastiti trijumf, ali bi im samo pouka i poruka iz kratkog štiva rahmetli Zuke
Đumhura, „Visoka škola marifetluka“, koje bi trebalo prevesti na sve jezike
svijeta, bila potrebnija i korisnija od Biblije, Musafa i Talmuda, nad čim
prisežu bez imalo stida lažući, varajući, kradući, zarad nečeg što ne postoji,
čemu nijedan rekvijem, a niti sveta knjiga, neće više biti potrebni.
Zatečena
sve češćom upotrebom naziva gore rečenih projekata, pronjuškam po
dostupnim sjatovima na Internetu i saznam da su odavno „operativni“, u
nevidljivom ratu jonosferom, ali i drugim dijelovima atmosfere, pa zbunjena
spekuliram o nejasnom cilju, i ništa mi ne pada na pamet, osim dominacije i
supremacije, pod vječitom krinkom odbrane, zbog čega stalno izniču vojne baze
diljem svijeta, uz trku u naoružanju, a sve u funkciji ovladavanja prezasićenim
tržištem i istrošenim resursima. Trebalo bi, zaključujem u maniru malog Perice,
da uspostavimo novu naučnu disciplinu, mislim na čovječanstvo, sažimajući sebe
u elaborat o društveno-eonomskoj opravdanosti osnivanja internacionalne udruge
za povratak civilizacije i lijepog ponašanja, pod radnim naslovom: „Kako odbraniti sebe od samog sebe, demonski
samorazorajaćujeg“. Za sada ličimo, manje ili više, na glavne i sporedne
junake u skupo plaćenom autorstvu šund romana o Flašu Gordonu i Supermenu, pa
do tv serijala o Ratovima zvijezda i intergalaktičkom „zemljanom mirotvorstvu“.
Četiri metra zemljotresom odbačeno japansko ostrvo prema Istoku pravdati
osvetom Majke Prirode, ili Stvoritelja, groteskno je do bolne naivnosti, ili
perfidnost bez presedana, svejedno, kao što je otrcano vaziti floskulama o
ljudskom nemaru, „građenju kula od karata“ na Vatrenom Prstenu i trusnoj regiji
uzoholjenih Azijskih tigrova koji „izmiču kontroli“ i dosežu tačku kada postaju
nezavisan i respektabilan faktor na svjetskoj sceni. Uzgred budi rečeno, još
nisam čula da vladari i vlastela ne prežive sve "magnitude" i
stihije, dok nesrećne žrtve i ne znaju šta ih je strefilo, iznikud, jer pojma
nemaju patuljci da nešto slično postrojenjima u Kini i na Aljsaci postoji i u
tragovima mogućnosti.Spominjati kaznu božiju, igrajući se sa sunčevim pjegama i
plazmom "šuge", krajnji je sarkazam, a ne patetično vajkanje.
Mi
ini, u mentalnom razvoju zaostali mučenici, još uvijek sanjamo san o
svijetlijoj budućnosti, nježno se privijajući uz Rođenje novih potomaka naših
najmilijih, kao neočekivano otvaranje prozora kroz koji se prostire široki
pogled na čudesan prospekt. Što se to dogodilo? Čudo. Razmijenili smo ništa za
mogućnost koja znači sve, znači budućnost. Nama "dosljednim"
temeljnim etičkim principima i ugrađenom sistemu kakvih takvih ljudskih
vrijednosti, dušu počinje da razara misao o milionima volti, upućenih u
Zemljinu orbitu, iza kojih ostaju desetine i stotine hiljada mrtvih, stvarajući
i kreirajući arhitekturu nekih novih Olimpa. A sve to štiti gomila čemera,
izmiljela ispod Gogoljevog šinjela, izdresirana da javašlukom pokriva tajnu
kohorti zatočenika Napolenovog kompleksa za koje je ovaj bio curica sa čipkanim
gaćicama i žiponima. Istina, riječ je ozamjenjivoj bezličnoj masi između živih
i neživih organizama, što nas „obične“ poput visursa spopadne, baca i kotrlja
kroz procjepe i urvine između novovjekovnih Scila i Haribdi, prisiljavajući nas
na predaju i potpuno povlačenje, te osjećanje beskorisnosti. Dok djeca umiru od
bolesti i gladi, gospodari ni ne trepnu dajući milijarde dežurnim redušama,
zaduženim za reduciranje i usporavanje moždane aktivnosti precizno ciljanim
poremećajima u elektromagnetnom polju, uspjevajući, tako, život potpuno naopako
okrenuti, ubiti misao, i izborom „najkvalitetnijih uzoraka“ eksperimenta, dakle
najlabilnijih i najprilagodljivijih na sva pomijeranja, uključujući i
tektonska, kao u Kini prije nekoliko godina sa 80 hiljada mrtvih, te Indoneziji
sa boljim učinkom od 200 hiljada i još zadugo neprebrojenim Japancima,
podmetnuti kukavičije jaje.
–Campi Flegrei
5. veljače 2013 – Napulj, Italija – super volcan, zapadno od Napulja, podiže nervozu kod lokalnog talijanskog stanovništva. Campi Flegrei “gori polja”, također poznat kao Flegrejska polja, je porasla više nego u posljednjih nekoliko tjedana za kratko vrijeme, što upičuje na podzemnu aktivnost tog vulkana.-Vulkan Chaiten, Čile.Nakon što je 9.000 godina mirovao, vulkan Chaiten koji se nalazi u južnom dijelu Čilea, 10 kilometra udaljen od gradića Chaitén probudio se 2008. godine i tada je započela serija erupcija koja je miljama u nebo širila pepeo. Vulkan se umirio ali opasnost od erupcije još uvijek postoji.-Vulkan Vezuv, ItalijaVezuv je aktivni vulkan u Italiji. Nalazi se istočno od Napulja, a njegova je erupcija 79. godine uništila Pompeje i Herculaneum. Unatoč mračnoj povijesti milijuni ljudi žive u njegovoj blizini. Mnogi stručnjaci vjeruju da je Vezuv najopasniji vulkana na svijetu.-Vulkan Popocatépetl, Meksiko
Popocatépetl, poznat i kao El Popo, je vulkan u središnjem Meksiku visine 5 462 metara i jedan je od najaktivnijih vulkana u Meksiku. Zabilježeno je više od 20 velikih erupcija ovoga vulkana, a posljednja velika erupcija dogodila se 21. prosinca 1994.
–Vulkan Merapi, IndonezijiMerapi u Indoneziji spada među najopasnijim vulkanima na svijetu. Kada je eruptirao 1930. godine poginulo 1,300 ljudi, a aktivirao se i 2006. zbog potresa. Vulkan Merapi koji se nalazi u blizini potresom najteže pogođenog grada Bantul, je tjednima prije potresa pojačao svoju aktivnost, a kratko nakon prvog potresa izbacio je oblak plinova i pepela visok 3,5 km.
-Vulkan Nevada del Ruiz, KolumbijaKada je kolumbijski vulkan Nevada del Ruiz koji se nalazi u pokrajini Caldas eksplodirao 13. studenog 1985. u mjestu Chinchini je ubio 1,927 ljudi pisalo je u izvještajima. Bila je to najteža prirodna katastrofa u Kolumbiji. A 2008. godine tisuće Kolumbijaca morale su napustiti svoj dom na području uz vulkan Nevado del Huila, na jugozapadu zemlje, pošto je iz vulkana počeo sukljati pepeo i plin, žrtava tada nije bilo.-Vulkan Fuji, JapanVulkan Fuji visok je 3776 metara, a nalazi se u središnjem dijelu otoka Honshu i ujedno je i najviši vrh u Japanu. Udaljen je stotinjak kilometara zapadno od Tokija. Zbog svoje slikovitosti i značaja koji ima za Japance, Fuji je postao jedan od najprepoznatljivijih simbola Japana. Iako je posljednja erupcija bila 1707. godine, zbog niza potresa u 2000. i 2001. godine mogućnost ponovne erupcije se povećala.
-Vulkan Rainier, WashingtonVisoka 4,392 metara, Mount Rainier je najviša planina i aktivni vulkan te ujedno i velika turistička atrakcija koju posjećuju brojni turisti. Udaljena je 87 kilometara jugoistočno od Seattlea.
http://www.volcano-news.com/hr/paluweh/news.html
Popocatépetl, poznat i kao El Popo, je vulkan u središnjem Meksiku visine 5 462 metara i jedan je od najaktivnijih vulkana u Meksiku. Zabilježeno je više od 20 velikih erupcija ovoga vulkana, a posljednja velika erupcija dogodila se 21. prosinca 1994.
–Vulkan Merapi, IndonezijiMerapi u Indoneziji spada među najopasnijim vulkanima na svijetu. Kada je eruptirao 1930. godine poginulo 1,300 ljudi, a aktivirao se i 2006. zbog potresa. Vulkan Merapi koji se nalazi u blizini potresom najteže pogođenog grada Bantul, je tjednima prije potresa pojačao svoju aktivnost, a kratko nakon prvog potresa izbacio je oblak plinova i pepela visok 3,5 km.
-Vulkan Nevada del Ruiz, KolumbijaKada je kolumbijski vulkan Nevada del Ruiz koji se nalazi u pokrajini Caldas eksplodirao 13. studenog 1985. u mjestu Chinchini je ubio 1,927 ljudi pisalo je u izvještajima. Bila je to najteža prirodna katastrofa u Kolumbiji. A 2008. godine tisuće Kolumbijaca morale su napustiti svoj dom na području uz vulkan Nevado del Huila, na jugozapadu zemlje, pošto je iz vulkana počeo sukljati pepeo i plin, žrtava tada nije bilo.-Vulkan Fuji, JapanVulkan Fuji visok je 3776 metara, a nalazi se u središnjem dijelu otoka Honshu i ujedno je i najviši vrh u Japanu. Udaljen je stotinjak kilometara zapadno od Tokija. Zbog svoje slikovitosti i značaja koji ima za Japance, Fuji je postao jedan od najprepoznatljivijih simbola Japana. Iako je posljednja erupcija bila 1707. godine, zbog niza potresa u 2000. i 2001. godine mogućnost ponovne erupcije se povećala.
-Vulkan Rainier, WashingtonVisoka 4,392 metara, Mount Rainier je najviša planina i aktivni vulkan te ujedno i velika turistička atrakcija koju posjećuju brojni turisti. Udaljena je 87 kilometara jugoistočno od Seattlea.
http://www.volcano-news.com/hr/paluweh/news.html
Nekako na to se nadovezuje:Stotine čudnih riba se nasukalo na obali Istre radi se o ribama Mačevima, 05. 02 ’13. Mač srebrnjak je mezopelagična riba, što znači da živi na dubini od 200 do 500, pa i više metara, i iznimno rijetko dolazi na površinu.Jednako tako se zabilježuju sve veći brojevi nasukanih riba i kitova diljem planete, neovisno o vrsti. Ta nasukavanja morskih životinja je usko vezana uz magnetno polje zemlje, jer se ribe, kao i morski sisasvci baziraju na zemljino magnetno polje i po njemu se ravnaju
Pa što je onda toliko krivo, a ujedno povezano sa potresima, vulkanima i gubitkom magnetnog kompasa? Koja je to karika koja povezuje sve te komponente? Kakva je mogućnost da se to izrazi i na bića koja žive na kopnu? Da li postoji daleko veći uzrok tome od onoga što smo do sada naveli? Ima li HAARP kakve veze sa događanjima na zemlji? HAARP ima snagu mijenjati vrijeme na planeti, no da li ima snagu mijenjeti magnetske polove? Kako je planeta zemlja vezana uz svijest u ljudskom obliku i kako ta svijest utječe na nju…. da li je zemlja uzdrhtala?
U slijedećim nastavcima…
Saturday, September 12, 2015
Butterfly Effect
"history is a nightmare from which I am trying to awake" („Ulysses“. James Joyce)
Pet tona ića i pića za rođenda
Vrijeme naplate
Istini za volju, sudeći po novom valu protesta i tajnama koje su, kao rezultat probijanja komunikacijskih barijera izašle u javnost, ili su, pak, tendenciozno plasirane, skidajući veo misterije sa inkriminirajućeg djelovanja velikog broja državnih i međunarodnih funkcionera diljem svijeta, poput mrčenjaka Khana, konstatacija da se politikom i ekonomijom danas bave uhljupi, sjecikese, teroristi, pedofili, nije daleko od moje gotovosti da povjerujem kako je nekom leptiru tamo u Arizoni pošlo za krilima izazvati nove kataklizme u Aziji i Africi, te ubrzati prijeteći finansijski kolaps velesila i stvoriti promaju u glavi onih koji su 360 hiljada eura platili sociopati da potepa laburističke gamadi podmladak u Norveškom kampu, uvjeren da je sami stub Bildenberga, odbijajući, vjerovatno, da živi od osam eura dnevno, koliko imaju svi oni u BiH što sebe smatraju zaslužnim za djelić blještećih skupocjenih biljura u kraljevskoj kruni vladara svijeta. Ko im je kriv kad su mazlumi, pa su kinjili Mališu iz prve klupe u osnovnoj što je postao direktor njihove firme, dekan ili čak rektor univerze gdje su zaposleni, ili su im djeca na studiju, a ovaj cviko nije ništa zaboravio i, ne, neće se niko izvući- jer je došla na naplatu ulitmativna prijetnja da će oni vidjeti svog boga kad poraste pupoljak i postane golem trn: hebaće ima nanu za svako bolno iskustvo, pa makar i ne bili uzrok, ili posljedica. Trebalo je da kinje onog tunjavog babuna iz posljednjeg reda sa odjećom iz China shopa, ali njegova mati je pekla najbolje kolače u naselju od stotinjak duša.
Ovaj omatorjeli ženski Rastignac se, međutim, još nije pomirio sa uspjehom pod svaku cijenu, a kako stvari stoje, prije svega sa životnom dobi, vjerovatno neće nikada imati priliku da dođe u iskušenje. Istina, dovoljno je da kao junak našeg doba, na kraju balade, upoznavši tragediju nesebičnosti koju prati posvemašnja bezosjećajnost i nedostatak elementarnog morala prijatelja, surdanika, srodnika "sahrani svoju posljednju suzu" i uzvikne oljuštenim pravima: "A sada je na nas dvoje red!“, shvativši da su pohlepa, zavist i predatorsko skupljanje bogatstva nesitih nalik na morsku vodu; što je više pijemo, to smo žedniji
Ima mnogo puteva da se čovjek obogati, i većinom su ružni! Zbog tih i takvih prospekata, ekstremne nesigurnosti onih izvan VIP Tickets Tivatimarine, domaćina povratka porirodi klijentele u kupaćim od nekoliko hiljada dolara, e da bi se zaštitio najvrijedniji lični kvalitet u nezagađenim morima kojeg, uzgred, imamo tek nekih dvadesetak strmih kilometara (u BiH), od izbora naovamo perje leti na sve strane, a kokoti izbljedjelih i obješenih krijesta više uopće ne haju da su postali smijurija od parade istrošenih baštenskih kick boksera za međusobni beskrvni obračun slobodnim stilom. Jedino važno biće da da mogu u širokom luku obići nosače murala na kojima su ispisana imena, a ne funkcije, pa ih se čim prije treba dokopati pod svaku cijenu, i što duže zadržati, neka puste bradu dok se ne zadjedi stečevina za koju ne znaju oni što dolaze, već samo njihovi očevi, poodavno u strogom poretku za linerani matematički niz nepoznanica u asimetričnom izvanzemaljskom prostornom rasporedu. A šta je sa onim efektom lepršanja leptirovih krila koji, ako se javi za samo milimetar dalje ili bliže, remeti čitav proračun „obdarenih“ kalkulanata koji ga, očito, zanemaruju? Da li Terry Pratchett daje odgovor?
„Bog se ne kocka sa Svemirom; on igra jednu neopisivu igru svoje sopstvene invencije, što bi mogla biti komparirana, iz perspektive bilo kojeg drugog igrača, sa uključenošću u opskurnu i složenu verziju pokera u mračnoj, memljivoj sobi , s praznim kartama za beskonačno učešće u dijeljenju, i sa djeliocem koji neće reći pravila, i koji se cijelo vrijeme osmjehuje.“ ( Terry Pratchett, "Good Omens"
)Klasika!Otrcano: divide et impera i jos gadljivije:Laz; Strah, Manipuliranje:
httpws://ww.youtube.com/watch?v=A76zD6Wegs8://www.youtube.com/watch?v=A76zD6Wegs8
Thursday, September 10, 2015
Idealno & Pragmatično: Milovan Đilas - Nova klasa (Narodna knjiga, 1990)
Idealno & Pragmatično: Milovan Đilas - Nova klasa (Narodna knjiga, 1990): Odlukom Okružnog suda u Sremskoj Mitrovici dana 5. oktobra (!) 1957. godine doneta je presuda po kojoj je Milovan Đilas osuđen na sedam godi...
Tuesday, August 18, 2015
Lucida intervala (Bosanska verzija Kanotovog moralnog imperativa)
- Jedina važna stvar, kada budemo odlazili, bit će tragovi ljubavi što ćemo ih ostaviti za sobom." Albert Schweitzer
Bez prologa i epiloga ispričaću priču koja prestaje biti pouka, ali ostaje svima poruka da smo saučesnici u perverznom reduciranju svijesti i savjesti, arogantnom iščašenju uma i devijaciji emocija, zbog čega kanibalski jedni druge pretvaramu u hranu svojoj nesavršenosti, traganju za izgubljenim identitetom, uplašeni vlastitom empatijom kao izvorom slabosti, toj veličanstvenoj ljudskoj osobini koju nam niko ne može uzeti, osim nas samih. I tu je kraj onoga ko smo htjeli i mogli biti, kao vlastita odluka ili roditeljska želja. Nestankom sućuti, mi ukidamo i sebe sa korijenima što traju milenijima, bez izgleda da ih, izgnjile, uskoro reanimiramo. Nakon godinu dana otpora prema svemu što liči na zdravstvenu instituciju,odlučih ovih dana posjetiti ljekara porodične medicine i ostadoh potpuno poražena ishodom, nakon četiri sata čekanja! Počnimo redom. Po ulasku u oronulo, soc-realističko zdanje, sjedoh na jednu od praznih stolica do starije šutljive dame i, kao što to žene često čine, počinje priča o djeci, o unucima, o sinu mašincu koji je drugi put tamo negdje na Srednjem Istoku, jer obitelj nije imala od čega živjeti:-„Čekam poduže danas, a unuk mi dolazi na ručak“, veli ona meni, i dodaje: „Znate ja sam učiteljica, davno došla iz Vojvodine i tu sam se udala, a u penziju otišla početkom rata, jer atmosfera u školi me pomalo frustrirala. Ja vas poznajem, vi ste ona plava djevojka iz Oktobarske o kojoj su svi pričli kao čudnoj i posebnoj mladoj dami. Poznavala sam i Vaše roditelje, divne ljude. Znam, sve znam šta se desilo i kako mama nije mogla podnijeti ono što se svima činilo nepravdom, a niko se nije usudio protestvovati...“
U tom trenutku izađe doktorka sa par kartona u ruci, pogleda nas dvije i prozva gospođu sa šešriom da uđe. Mislila sam kao i svi drugi da je došla, napokon, na red, pa će na vrijeme stići svom unuku, koji danas sedmi put polaže jedan od završnih ispita na fakultetu, i baka brine da nije previše gladan, jer zbog treme jutros mu se stomak prevrtao i „ne uze ni zalogaj u usta“, napomenu ona tiho i brižno. Okrenuh se oko sebe i vidjeh da nas i nema tako mnogo, možda i sama stignem na vrijeme do unuka, premda, bez obzira na zakazane termine, nerijetko buljuci tupamorosa i zaslužnih, pa i rodbine sa svih strana, ulijeću bez pitanja. Teško se othrvati takvim napasnicima, pomirljivo konstatujem u sebi. Nije ni ljekarima lako, počeh da lamentiram nad takvom sudbinom, kad začuh glas: „Oprostite, da li je slobodno?“ i podigoh pogled prema prelijepoj djevojci s licem od slonovače i gustom kosom boje čokolade. Već sam bila gladna, pa mi ta asocijacija bila najbliža, valjda, i u sebi se nasmijah nesvjesnom, asocijativnom kanibalstvu lutajući mislima do svog napunjenog frižidera. Ugledah , bez smisla i sadržaja šarajući očima, djevojačke čizmice gumenjare u nježnim bojama krema za torte i, onako usput, uz mali kompliment, upitah gdje je kupila tako nenametljiv, ali zaista s ukusom kreiran i veoma praktičan par cipela za kišu i snijeg.
-„ U Beogradu“, odgovori ona, nervozno rujući po mobitelu, besprijekorno uređenim noktima i, kao da se objašnjenjem želi nešto opravdati, dodade: „- Znate, ja se liječim tamo, pa sam ih posljednji put našla na sniženju...“ Potom iznenada promijeni temu: „Vidim da dugo čekate, a ni ja nisam baš unutar tajminga. Šta da radim? Moram čekati, jer ne smijem prekidati terapiju!“ U meni nastade tajac, strah od pitanja koje lebdi na ustima. Djevojka me iskosa pogleda, osmjenu se i reče:„Bolujem od tumora u zdjelici i sinusima, a zbog pogrešne dijagnoze, do odlaska u Beograd, postajalo je sve gore. Sada bolest miruje, i idem tamo svakih šest mjeseci na redovni pregled i izmjenu terapije. Zato moram da radim u kafiću, jer sama sebi obezbjeđujem dio sredstava...“ Pa odlučnim glasom objasni: „ Znate, očeva i mamina plata nisu dovoljne, ako moramo platiti na svaki znak pogoršanja 1000 Eura, a Zajednica zdravstvenog refundira samo 30 KM. Usto i studiram i, ono što me najviše boli, već duže padam na jednom ispitu...To je zbog imena. Znate, moje ime je kršćansko!“ U meni sva bol svijeta u plimni talas se pretvori, okrenuh se k njoj i rekoh: „Dijete, gledjate me, dušo! Nema to veze sa imenom, već nečim sasvim drugim! Nažalost, živite tu i svjedokom ste da su poznanstva, usluge i pokloni jedini siguran i prohodan put do uspjeha.“
- Izaberi posao koji voliš, pa ni jednog dana nećeš morati da radiš. ( Confucious)
Dalje
sam slušala riječi i nastojala da ih ne zapamtim, jer je govorila muka,
gorčina, promašen život koji se bori dokazati sebi suprotno. I bijah srećna kad
doktorka i nju prozva. Kasnije sam shvatila da taj sistem selekcije nije bio
slučajan, ali je moje tijelo već posustajalo od gladi i iscrpljenosti; dobih
vrtoglavicu i odlučih pokucati na vrata: „Molim Vas, doktorka, samo uputicu za
kontrolu pacemakera!“ Taj bijeli mantil okrenu glavu prema sestri i kao da ne
postojim: „Molim Vas, sestro Ana, izvedite pacjenticu i objasnite joj da nema
pravo ovako ulaziti!“ Kroz vene mi prostruja onaj stari borac:“ Draga damo, ja
imam internacionalnu iskaznicu, ne osjećam se dobro, i sve što mi se desi, Vaša
je krivica!“ Istog trenutka začuh njen arogantan krik trijumfa: „Ovdje sam za
Vas doktorka, a ne dama!“ Neki čudan glas iz mene, potpuno svjesne da je sve
bila provokacija, progovori:“Tačno, niste dama, ali ste još manje doktor!
Sestro Ana, tražim da mi se karton prebaci u područnu ambulantu mog novog
naselja!“ Divna i plemenita, istinski altruist, do detalja upoznata kroz kakav
sam pakao prošla, Ana će tiho: “Profesorice, ja bih za Vas sve učinila, ali
pravila...“ I gleda me pogledom punim sućuti, razumijevanja i osjećanja
nelagode, dok mirna i posve odlučna stojim kraj pulta s kartonima:
“ Vi znate, sestro Ana, da ja umijem sama sebi pomoći, ali
me obavezuju pravila na redovnu kontrolu. Zar su te tri minute vrijedne ovog
cirkusa javnog ispada kao dokaza ovlasti i supremacije?“ Dubok, mukao glas
muškarca kraj mene prozbori: „Koliko je sati?“ Gledajući u sestru tumačila sam
njen nemir kao osupnutost nemilim događajem, ali me prenu predusretljivo
nastojanje da situaciju drži pod kontrolom: „Četiri, Enko! Eno sata iza tebe“
- “Ne
želim tvoj odgovor, Ane, već Germankin i praznim plavim očima gleda u
mene, netremice taj orijaš od čovjeka: „Sjećaš me se, je li? Enko bio lud, a lijekova
nema! A niste znali da sam genije koji samo hoće da ljuduje s robovima što su
prestravljeni išli na posao dok je po gradu kljucalo. Šta ti rekoh, Germanko?
Rat će prestati jednom, mora, to je neminovnost. Enko će ostati isti, a svi vi
bićete ludi. Jesam li bio u pravu? Vidi šta ti se desi!“ Pričali su njegovi
učitelji i nastavnici da je bio granični genije, odlikaš, ali okruženje i
sirotinja bili su tezulja na vagi usuda. Je li Enko otjelotovorenje i
podsjetnik da je bosanska snaga i ljepota bolom pretvorena u prohujali san o uludo
potrošenoj životnoj energiji, razmišljala sam izlazeći u neizvjesnost iz ništa.
ZlZ-LectorSaturday, August 15, 2015
Ubiti Pticu trkačicu i spasiti kojota ( ili oksimoron)
Tvoj
zadatak nije da tragaš za ljubavlju, nego samo da tražiš i nađeš barijere
unutar sebe koji si izgradio prema njoj. (Your task is not to seek for love,
but merely to seek and find all the barriers within yourself that you have
built against it.) Jalal al-Din Rumi
Pažnju
mi ovih dana zaokuplja misao o društvenim mrežama, oliti eufemizmu za
portale izravnog komuniciranja među ljudima koji, po prvi put, razgovaraju bez
diplomatskih posrednika što se, svako malo izvrgne u svojevrsni reality show
ili farmu sa staklenim zidovima, iza kojih svi suptilni i delikatni dekori ostaju
nevidljivi. Da ne bi bilo zabune i krivih tumačenja, inokuliranih i u prividno
korektne sugovornike, prethodna konstatacija ne naslanja se, iskljućčivo, na subjektivno,
iskustveno proživljeno, nimalo uljuđeno! Uporište su „objektivna“ istraživanja
svjetskih znanstvenika o psihološkim efektima novog vida, naoko bezazlenog
čavrljanja preko, primjerice Facebooka i Twittera, zaključujući da je
fascinacija slobodom iza tastature uvelike pretvorila Internet u svojevrsno
sveti(li)šte, kao derivat glagola svetiti (se) i zadovoljenje, ne baš
altruističkih, nakana jednog ovećeg broja abonenata degustacija, posebno onih
sa političkim i umjetničkim delicijama, prenoseći svoje apetite na teren zagarantirane
privatnosti. A, znatiželja duhovno oštećene percepcije nikada nije
dobronamjerna kad proniče u tajni tuđi svijet najdublje čuvane istine o nama, o
sebi, muteći virove suza što nas ne mogu isplakati, besane samoće i gromoglasne
tišine. Postaje frustrirajuće, nalaz je psihologa, i treba imati želudac da se
"provari" nevjerovatan zbir anahronosti, kontroverzi i kontradikcija,
a da o ostalim iracionalnim krivuljama duha i duše, ne govorimo.
Veoma težak
teren za nekog ko je iz reda „ostali“, čija su glasna razmišljanja, inače
ekskluzivno pravo samo "certificiranih" PR majstora, nerijetko bila
predmetom palanačke žvake sa ruba pameti i beskrajno ružnog mirisa i ukusa,
valjda kao dimna zavjesa u rimfuzi, kako bi se zasjenila nakana „neobičnih“ i
njima odanih „polu-običnih“da se, razgrčući sve živo i neživo rukama i nogama,
zauzme , ako ništa, a ono jedno od prednjih mjesta u pozorištu, dok je loža
ciljna odrednica! Ostavljen nam je izbor: Štokholmski ili Pakistanski sindrom.
Klasični primjer oksimorona. Alternativa su čipovi pace-peace-makera, ili ona
čudna bijela košulja. Zvuči poznato, zar ne?
Krenimo
redom! Naime, nakon odlaska u mirovinu, posljednju (ne)zasluženu nagaciju,
ali i svih čudesnih faza transformiranja od roba do groba, prijatelji su mi sugerirali
da se „upišem“ na novi fakultet Univerziteta Facebook International, jer je to,
po njima bio pravi put do relaksacije i rekompenzacije sebe zaturenog pod tuđe
crvene tepihe. Sada, pak, dok razmišljam o toj „dobitnoj kombinaciji“ na koju
sam potrošila dvije dragocjene godine, nalazim milion osim jednog opravdanja (
„obaveza“ na FarmVille-u) zašto ne dijelim njihovo uvjerenje (puno mi je,
brate, trebalo!). Naprosto, oduzima mi previše vremena koga odbrojava neko
drugi, neumoljiviji i određeniji od iluzije o sebi besmrtnom, a ispostavilo se,
ujedno, da je u suprotnosti sa mojom prirodom, lišenom takmičarskog elana i
prevelike društvenosti, kojima su bliske ekstatične i skliske staze promocije
kroz distancom zaštićene manifeste, pamflete, proklamacije o zdravijem
življenju sa grupnim vještinama ekološki prihvatljivog prakticiranja bacanja
kamena s ramena i beskonačnih natezanja konopca, te gađanja u glavu i pleksus kažnjenika
u sredini polja „Između dvije vatre“,
najčešće izuzetih iz koalcija, dobrovoljno, ili nemilošću „vođe“, svejedno.
Retuširanje?
Da, zasigurno, reći mislima i živcima:"Zbor" na ovaj način,
retuširanje je samog sebe, meni poprilično strano i, pomalo, frustirajuće, dok
o onom efektu u stilu; “Ubiti pticu trkačicu!“ što zlostavlja jadnog kojota,
ovdje i sada, da ne počinjem. Prečesto rezultira navadom da vezemo po vlastitoj
svijesti i savjesti tupom iglom i koncima turobnih boja koje nam je neko
tutnuo, neželjene, u ruke, što je, složićemo se sve drugo, osim razbibriga. Priznajem,
zbunila me dvojnost, jing-jang, žestina-blagost, nježnost-strastvenost,
poetičnost-prizemnost, a samo je trebalo imati volje kojih 150 godina, da sve
te krajnosti naučim i objedinim u profinjenu renesansnu ličnost, i čarobni
portret brižljivo skrivan na tavanu.
-„Pa nisi ti Dorian,“ rekoh sebi.“Ma to bi više ličilo na dr
Jackilla i mr. Hydea. Ti jesi renesansni pokus od baršuna, a da bi se nosila s
tim mixom oksimorona, trebalo bi još uvijek vrijedno iščitavati markiza Sadea,
da se malo uzburka krv: ima romantike i u naizgled vulgarnim eksplicitnostima!“
Potom slijedi logična dilema: „Šta bi bila autentična inspiracija za ovaj
mazohistički nolens volens pristanak i rekonfiguraciju samog sebe, koji bi, eto
malo da bude dijelom one bučne i kitnjaste javnosti, gdje nas ne primjećuju,
namećući nam osjećanje nelagode dok govorimo u Ich formi?“ U početku bijaše
samo riječ: topla, ljudska, unikatni biser, i kad je dobila svoju vrijednost
kroz pohvalu koja je svakom normalnom ljudskom biću podsticajna, odjedamput je
postala bič božiji, Atila, što se ljutito obrušava na sljedbenike koji moraju
biti tu, u strogom poretku stroja sa zaštitnim znakom, ako žele ostati u
funkciji pratećeg voda, zaduženog za naše sujete. Razumljivo,
čovjek nije izolirana jedinka, već dio društvenog okruženja na kome se, kao u
ogledalu, projiciraju plime i osjeke, usponi padovi svih silnica što
determiniraju jedan civilizacijski milje, u širem kontekstu. Upravo zbog toga,
a ne iz skromnosti, moram reći da sve što nas okružuje, uključujući i samu
sebe, uzimam sa velikom dozom rezerve, skepse, pa i zebnje, jer ne umijemo ili
nemamo dovoljo hrabrosti postati ono što smo mogli biti-Ljudi, a ne strunjače i
nove akrobate u poletu.
I dok traje
beskonačna prepiska međusobnog pomilovanja u ostrakizmu nove dimenzije, treću
sedmicu Egipćani na ulicama drevnog Kaira traže pravdu za sebe, djecu,
stare i onemoćale, te ostavku već odavno izlapjelog lidera, teškog 70 milijardi
dolara.koji je ukinuo stanovnike ove predivne, bajkovite zemlje. Vrhunac
ironije je ponuđena nagodba o povećanju penzija i plaća za 15 odsto od aprila.
Nema tog pakla koji bi im otvorio vrata, ili kako kaže Arsen Dedić:
„Ako su to te vrline
nek se moj ugled ljulja;
ostao bih i dalje izrod, loš primjer i hulja
nek se moj ugled ljulja;
ostao bih i dalje izrod, loš primjer i hulja
Ako je to taj kralj
zar je moj izbor čudan:
radije sam Rigoletto, čuvena dvorska luda
zar je moj izbor čudan:
radije sam Rigoletto, čuvena dvorska luda
Na
našim stranama ništa novo: stara postava svira evergreen. Nostalgično i
apatično, ali ne i atipično, pa je Incko riješio da dijeli crvene kartone zbog
distoniranja zanesenih u svoje dionice. Naime, „Visoki predstavnik može da smjenjuje zvaničnike ili donosi zakone, pa
tako može i da obustavi isplatu njihovih primanja iz budžeta institucija, a
ovakav scenario ozbiljno se razmatra i u Briselu, jer bi se njime jednim udarcem
uradile dvije važne stvari:političari bi bili kažnjeni, a nova primjena bonskih
ovlaštenja ne bi naišla na veliku osudu javnosti, jer građani mjesecima
negoduju zbog činjenice da poslanici primaju basnoslovne plate, a ništa ne
rade.“(Vijesti.ba) Čemu žurba, a i jedna plaća, manje-više; neće ostati
gladni, još manje na ulici, bez posla! I dok se iza zatvorenih vrata, pet
mjeseci nakon izbora, vodi pravi rovovski rat za osvajanje ključnih pozicija u
vlasti, običan se čovjek zabavio svojim jadima sa najavljenim poskupljenjima, i
onim na hinjaka. Indikativno je da je upravo u ovom trenutku Klinton zakazao Konferenciju
pod nazivom "Amerika na raskršću: Dejtonski sporazum i početak diplomacije
21. stoljeća", uz prisustvo mudrih glava iz regije.
Kulise
se doimaju kao za Dayton II...
Čini se da su sve su opcije otvorene, a asociraju na nezaboravni citat iz nedavno
filmovanog trilera „The Prestige“, engleskog pisca Christophera Priesta:
„Svaki veliki magijski trik sastoji se od
tri dijela: prvi dio nazvan je "Postavka".
Mađioničar pokazuje nešto obično: špil karata,zeca u šeširu ili čovjeka...
dajući mogućnost da provjerite da li je
to doista pravi, nepromijenjen, normalan. Ali, naravno, vjerojatno nije. Drugi
čin se zove „Performans“. Mađioničar
uzima to nešto obično i učini ga izvanrednim (ili nevidljivim). Sada ste u
potrazi za tajnom, ali nećete je pronaći, jer, naravno, vi to ne tražite
stvarno. Zapravo, realno ne želite znati. Želite biti prevareni. Međutim, još
nećete pljeskati. Jer učiniti da nešto iščezne nije dovoljno; vi osjećate da to
morate vratiti. Zato svaki trik
magije ima treći čin, najteži dio: „Prestiž“
(efekat, utjecaj)“. Šta se krije iza ove formule za pamćenje od tri „P“, teško je proniknuti, ali, uz
ostalo, asocira i na Ludolfovu konstantu π za mjerenje kružnice i krugova( Danteovih).
Sunday, November 9, 2014
lustratum non omittenda
- Ko iskreno i strasno ljubi Istinu, Slobodu i Otadžbinu, slobodan je i neustrašiv kao Bog, a prezren i gladan kao pas.P. Kočić
Vrijeme obuke "marksističkih" uzdanica! |
zaštićenih imunitetom od istih zakona koje kroje za puk,
čiji mandat koriste kao svoje
neotuđivo pravo, suprotno kodexu elementratne etike.
Primjereno rečenom su i enormno
visoke plaće naših domaćih gurua političkog i
ekonomskog kolapsa koje, kao da odašilju urbi et orbi
poruku, kako je najdragocjeniji
doprinos razvitku čovječanstva sijanje siromaštva,
ispranje mozgova podanika Stradija do
tabula raze i depopulacija, a za život u zdravlju i
rahatluku. I, sve to uz mainstream
koketiranje sa upotrebom čovjeka kroz jeftini turbo-folk
performans promiskuitetnih očeva,
nestašne velike i male braće, veselih sestara, usopljenih
majki, osionih strina i tetaka, čiji krug
životnih intresovanja počinje u plexusu i završava na dnu
trbuha, blizu jedinog izvora i uvira
potreba i želja, uz neizostavnu priču o visokom IQ. Valjda
da se zasjeni prostota i sakrije
bizarnost manipulacije pučastvom, posebno onim dijelom bez
oslonca u dijaspori i emigraciji,
satjeranim uza zid neimaštiom, bolešću i stalnim generiranjem
recesije sa pedeset postotnom
nezaposlenošću, o čemu Noam Čomski postavlja logički
aksiom bezbjednog denominiranja
cijena na tržištu rada. Koja to vlada u svijetu, osim onih
u angolama, istina, do prve strijelice
sa kurareom, opstaje na tronu sa poražavajućim rezultatima
dalekosežne devastiranosti
privrednog i društvenog tkiva, na čijim je razvalinama
osmišljenom strategijom, već u prvom
poratnom petoljećju prebogatih donacija i povoljnih
kredita, bilo očekivano
tehničkotehnološko, kadrovsko i ekonomsko
restrukturiranje, u okviru dogovorenih reformi
za euroatlantske integracije? Dakle, već napisanog i
prevedenog u sam osvit rata, a
obnarodovanog u britanskom Economistu, u intervju sa Jeffry Saxom, gdje se prvi put
pojavljuje kodni naziv Deseterac, ili projekat
izgradnje ekonomske unije deset vodećih država
na Mediteranu. Demokratska, zasigurno, nije! Svakom iole
odgovornom ljudskom biću, bio bi
nepojmljiv čin pružiti ruku prema nabrekloj koverti i
trošiti nezarađeno na s-audijce, uživajući
u luksuzu iz otetog sa trpeze staraca i djece. Razvijenim
zemljama Zpada koje se sa nama
hrvu po Briselu, bilo bi puno jeftinije sve nesite
raseliti, i ostaviti vukovima i divljim
zvijerima jedno osebujno, i rijetko lijepo i bogato
stanište. Možda bi ga umjeli daleko bolje
iskoristiti, nego li to ljudi čine!
podnosi sa podmuklim roptanjem ili da se
buni protiv njih, već prema vremenima i
okolnostima. Između zlokovarnih, osvetničkih
misli i povremenih pobuna prolazi im gorak i
pust vijek. Za sve drugo, oni su
neosjetljivi i nepristupni. Ponekad se čovjek pita da nije duh većine balkanskih naroda zauvijek otrovan i
da, možda, nikad više neće ni moći ništa drugo do jedno: da trpi nasilje ili da ga čini.“ Andrić
Tek sada, sa ove vremenske i emotivne distance, možemo mjeriti količinu uloženog sa
Tek sada, sa ove vremenske i emotivne distance, možemo mjeriti količinu uloženog sa
onim što smo, na kraju, uspjeli sačuvati samo za sebe.
Naprosto, bilo je nimalo decentno i
prihvatljivo da otmjena i dostojanstvena ličnost svoj ego
spušta ispod pojasa, koristeći ga kao
jedinu vodilju kroz život, u stilu pijačnih nona, što
svako jutro izvikuju najbolju ponudu,
žesteći se šporkim jezikom na konkurenciju i, u isto
vrijeme se licemjerno cereći poznatoj
mušteriji, iza čijeg odlaska slijedi mitraljeski rafal
reptilskih epiteta...Sjetim se Miljenka
Smoje i njegovih likova iz malog i velog mista. To smo mi
onda i sada, tačnije, vrlo brojan
stratum, izmilio ispod tanke pokorice civiliziranosti koja
je sve manje uvjet statusa, i
društvenog, a i ekonomskog, pa i kulturološkog. Infiltirao
se sitem negativne selekcije, sada
već duboko inokuliran i u obitelj, pa se na površinu
podigao onaj uspjenjeni talog koji je samo
čekao na prvu buru! Pobjednici su likovi jakog želuca, već
viđeni hipokriti, čije su nezdrave
ambicije poodavno debelo nadmašile njihove mogućnosti i
talente. Utoliko su i opasniji!
Ponovo mi misao odleti na maestralni Al Paćinov monolog iz
Đavoljeg advokata:
Vodeći EU dileri na berzi ljudskih života! |
Nil sapientie
odiosius acumine nimio - Mudrosti ništa nije mrskije od pretjeranog oštroumlja
Prateći tokom ovog pretoplog
ljeta godine gospodnje 2013., agendu priprema za predstojeću jesen elite, preumorne od međusobnih plećkanja
i borbi za prijestolje, te nespretne
konstrukcije i instalacije demagoga naci marketinga pred
popis stanovništva, prvi u više od 20 godina, uz već otužnu priču i nerazumljivo, gotovo
aspurdno nadmudrivanje o realiziranju
odluke suda u Strazburu prema tužbi Sejdić-Finci, a sve u
znaku početka nove školske godine kao prilike za dopunska koškanja o jezičkoj politici,
nacionalnoj grupi predmeta i vjeronauci, što se doimalo kao spremanje nužne zimnice, zapitah se, u
posvemašnjoj konfuziji: kakav to grijeh plaća cijeli ljudski rod kao tribut ljenosti i
ispraznosti, preduboko zagnjuren u ostrašćen i nemilosrdan kainski obračun, gdje visokosofisticirane
tehnologije i neslućena naučna otkrića služe kao oružje kojim čovjek čovjeku, u ime slobode, u
ime života, dokazuje koliko je bratska ljubav slijepa? Jer, nezamjenjiv mizanscen za
organizirani haos su naša žestoka, besprincipijelna prepucavanja kojim, valjda, gladne i
ostarjele vojnike redefinirane prošlosti, osiromašene i zbunjene, besplatno zabavljaju majstori
velikih i malih igara, da zaborave
koliko su nestali u novoj pragmatičnoj paradigmi
patriotizma, gdje su radom stečeno pravo na
čovjeka dostojan život i naknađivanje izgubljenog i
propuštenog, odgođeni na neizvjestan rok! Cijeli taj scenario upotrebe čovjeka i mentalnog
manipuliranja, neodoljivo asocira na Platonovu usporedbu razumijevanja i nerazumijevanja
najviših ideja kroz čuvenu parabolu o pećini u VI knjizi Države! Naime,
nerazumijevanje ideje Dobra paralizira ljude koje prikazuje kao sužnje prikovane
za stijenu u pećini. Oni ne mogu glave svoje u krug okretati i bulje na
površinu ispred sebe. Na toj se površini reflektiraju sjene predmeta koje
pronose iza zida neki njima skriveni ljudi, dajući im zvučne efekte i sužnjima
stvaraju doživljaj svijeta, uvjereni da je to jedini i pravi svijet. Predmeti
se u pećini ne gledaju kroz ideju Dobra, odnosno u svjetlosti Sunca, već u
lažnoj svjetlosti vatre, kao u Karagoz pozorištu sjena. Zato oni nisu ni pravi
predmeti, već oponašanjem stvarnosti, iskonstruirani. Iako nisu površni, već
imaju i volumen, nemaju bitka i žitka u sebi. Odvojeni su od svoje ideje! To su
puki stereotipi koji se mehanički izmjenjuju jedan za drugim, stvarajući privid
neke žive interakcije.
Razbijanje
stereotipa traži osobnu hrabrost, a ona je unutarnja snaga da napustimo
poznato, da izađemo iz pećine, jer vani
je tajna slobode!
Cijelo to vrijeme trajanja
demokratske nebesko-rovovske debate sunce maćehinski prži Plavu Planetu, rušeći i posljednju iluziju da su
lomače Srednjeg vijeka nestale zauvijek. I, bijaše, u dobar čas, i Kurban bajram, da potvrdi rješenost
klero-nacionalne elite na diskurzivnu solidarnost u tumačenju odricanja i
žrtvovanja, kao primarnog uvjeta za put do dženneta/raja u slavu jedinog Stvoritelja, o koga se, od iskona,
spotiče samo sirotinja. Jer, kad organizam na kome se udobno parazitira napravi odveć
krupne korake ka progresiji svjesnosti vlastitog postojanja, osnaži i postane samouvjereno
zahtjevan, tada se, po pravu koje štiti tzv. privatnu svojinu, (šta je sa kreatorima i stvaraocima te,
rekla bih prije „otuđene svojine“ i
njihovim pravom?) u tišini ilegale sklanja ukupna novčana
masa u opticaju. Cilj nevidljive
operacije je uspostaviti sigurnosni bedem oko vlasnika
kapitala i njihove odabrane političke
vrhuške, kako radnik ne bi mogao steći ekonomsku
neovisnost cijenom svoga rada (noćna
mora kapitalista), najefikasnijim oružjem za dokidanje
apsolutne supremacije i dominacije
pojedinaca u grupa, relativizirajući, tako, uzurpiranu
ulogu gospodara života i smrti. Pa se,
primjerice, krediti za otplatu stana, ili poslovnog
prostora, preko noći udvostruče, uz sva
ostala fiskalna davanja, gradeći najvišu branu protoku
ideja, istraživačkog rada i
inovativnosti, rječju-znanju i vještinama, pretvarajući
potpuno benigan stratum, očito Olimpu
zastrašujuće konkurencije istinskih stvaralaca
materijalnih dobara, u pauperizirani
lumpenproletarijat koji se počinje klati zbog onih drugih
koji su im oteli hljeb iz usta,
proprocionalnom alavošću dojučerašnjih istih, ili malo
većih kokuza.
Enigma i
stigma
Banke su legalizirani teroristi! |
pripreme za svoj teatralni nastup u ulozi ideologa
dogmatičara, najprije dugoročnim
zaglupljivanjem jednih, a potom sistematskim sklanjanjem
drugih, nekooperativnih, iliti onih
„što se prave pametni“. Jer, veliki učitelj Seneka je još davno primijetio: „Nil
sapientie
odiosius acumine nimio - Mudrosti ništa nije
mrskije od pretjeranog oštroumlja!“
Ostali nastoje, pod visoku cijenu
koju prebacuju, u pravilu, na tuđa nemoćna leđa, postići sve „ovdje i sada“, ne
misleći na muku svog „izabranog hranioca“, sve dok ovaj ne klone iscrpljen
i,silom prilika, uskrati trošarinu godspodarima , već potpuno lišenim opreza da
ništa nije zavijeka garantirano, te da circulus viciosus od
prapostanka svijeta mijenja pravila igre, pa objekat postaje subjekat, et vice versa. Ili, po naški,
dok ne izgube izvor nimalo hipotetskih reketeiranja. Prema Hajdegerovom
tumačenju, toj i takvoj metafizici je imanentno nasilje, kao specifikum
čovjekova opstanka: „Metafizika je
“fundamentalististička” u svojoj pretenziji za prvim i posljednjim
utemeljenjem, gdje se temelj (fundament) samorazumljivo tumači u smislu
postojanosti, bezvremenosti i vječne biti. Vladavina metafizičkog temelja znači vladavinu jedne same i apsolutne
istine, istine koja je nasilna spram svakoga drugog i drukčijeg obrasca interpretacije
i, stoga, totalitarna.“
Od početka recesije u svijetu je udvostručen broj milionera! |
čuvajući jedni drugima leđa. Na njihovu žalost, socijalni
procesi su podložni prirodnim
zakonima, pa će evolucija vrlo brzo morati ispravljati sve
što je generirana devolucija dovela
do bezumnog kolapsa. I, ponovo ćemo loptu na centar, ali
ovaj put, s tim saznanjima neka ide
i pamet u glavu: nema na Zemlji božijeg trusta trutova,
niti konstante simbiotičkog zagrljaja
pojedinca i vlasti! Na kraju balade, sve postaje enigma i
stigma!
Subscribe to:
Posts (Atom)